Razmišljam

još jednom naglas, iako ne shvatam otkud uopće ta potreba, a onda se, ipak, sjetih da nisam njom ni bila gonjena – već zaljubljenošću sa kojom nisam znala tad šta da radim. Otad, kao i u svemu živom, nakon što je zaljubljenost prošla, jer nije bila uzvraćena, pa se i ugasila, ostala je samo potreba za sublimacijom svega – prestalo se filtrirati, a to nije dobro jer sam izgubila smisao za organizaciju. Prirodno, opraštam sebi. Bio je potreban tok svijesti, onaj koji teče, a ipak sam ga usmjeravala – nije bio nesmetani već navođeni tok; da se pomiri filtriranje sa nefiltriranim, da se iznađe et–tevesut. Nije se iznašao, razmišljam, hoće li se ikada iznaći u mojoj prirodi i sad se sjećam one prve rečenice koju bih sad promijenila, a znam, da mi se da stotinu prilika da je promijenim, opet bi preovladala ta rečenica. Ostaje da se sa njom pomirim. Mir-mir.