J me psihoterapije da me j

I ono jednom kad sam spomenula da sam ok s tim što nisam imala nekih rođendanskih ceremonija u djetinjstvu, osim ono jednom kad sam pozvala čitav razred u osnovnoj, mama, koja nije očekivala, a ja nisam razmišljala glavom, napravila najkul slane sendviče ikad sa šarenim miksom majoneze, kečapa i još nečeg tako da je sve drugo palo u nebitan plan, a sendviče je kao i moj rođendan, gladani razred nakon škole još dugo prepričavao kao najbolji ikad, tortu nikad niko nije ni spomenuo da je falila… sve do moje psihoterapeutice koja je to okarakterisala kao netrud i nebrigu, nakon čega sam ja, naravno, prestala i da idem kod nje jer nije skontala poentu. Uglavnom, danas je mojoj mami otkucao datum rođenja i ja se navadila, iznebuha sjetivši se bivše mi psihoterapeutice, da napravim domaću najkul tortu ikad, iako rođendane i ne obilježavam, svoje, tuđe i svi smo u porodici ok s tim al… ono “nebriga” i “netrud” mi ostali zakovani negdje u podsvijesti. Kad šta će ti biti, ja ni kalupa za tortu nemam. I vraćam se tako kući s mišlju neću da sam netrudna i nebrižna, ima da je napravim da vidim jel to stvarno toliki izraz brige i truda. Usput pokupim kartonsku kutiju sumnjivog higijenskog kvaliteta, ali, kontam, dok izrežem obruč, ubacim ga u rernu da se spale potencijalne bakterije, obmotam folijom koja će svakako ići na niske temperature, može odglumiti kalup – nema potrebe da tripujem zaraze. Pošto, hvala Bogu, urijetko kad pravimo kolače, kupim onako ofrlje šta mislim da treba, za ostalo ima zamjena, ionako ne znam jesam li ikad išta u životu uradila po receptu. Napečem onih kora u boji, najbitnije mi da je visoka i zebrasta, između u fil može sve! Zvoni mi telefon, deset puta, a ja kobiva pravim iznenađenje i neću da se javim. Haj, evo ispekla se i ova posljednja jer ja to ne znam odjednom već jednu po jednu, ode mi pola dana po kuhinji, ne znam jesam li toliko vremena na ovom mjestu provela u prethodnoj godini. I ta-daaaaa! Hem lijepo, hem stvarno liči na tortu, hem i onaj kalup joj održao kičmu da se oni vanilijini filovi ne razliju ko rijeka Jangcekjang.

I sva ja onako uzbuđeno iščekujem pozitivnu reakciju zbog svog truda i brige, kad će meni mama: fala ti, kćeri, na trudu, al ja te zvala da idemo na Trebević da proslavimo. Da sam gubila vrijeme u tvom djetinjstvu na kuhinju i torte, nikad se ne bismo provele na taj dan od trči tamo, trči vamo da se pokupuje sve što se podrazumijeva da treba.

Konačno mi ona psihoterapeutica iščili iz mozga kao skup, al, brate, niđe-veze hobi. Aj reko, spremaj se, ako ne krenemo za pet min, sve su prilike da ćemo se sa Trebevića pjehe vraćat.

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom

Comments (12)

  1. rikica51

    Znači, sa merakom, ali baš merakom pročitah sve u jednom dahu. Duhovitoooo skroz😊
    J me moje čudo da me j, bolje da sam i ja zapucala na kakvu planinčugu, pa se nadiHala čiste have. Znam da ne kontaš, al nema veze 😂

    P.S. te psihoterapije su meni vazda bile hobi za bogate, a za obične ljude čisto bacanje para

    • To je zato što sam ostala bez daha dok sam napisala. Znaš da ne kontam, al nema veze 😂 [2] (Ako te tješi, ne odosmo na kraju ni mi, samo da još ovo, dok ono… smračilo se, al bitno je da je torta visoka ko Trebević 😛)

      Psihoterapija je bila potrebna u taj vakat i korisna, ali ja na nju gledam kao na pomoćne točove koje je cilj odbaciti onda kad naučiš samostalno da voziš, mada ćeš se negdje i s njima sjargati ako si slab sa ravnotežom, ali ispraksiraš se, vremenom, naučiš da balansiraš. Što se tiče skupoće, nešto razmišljam: za to sam da se papreno naplaćuje tretiranje hroničnih stanja jer insan nauči da cijeni svoj novac i vrijeme, postane totalno svjestan blagodati ako ih je uzimao zdravo za gotovo, pa brže i efikasnije rješava svoj problem, pogotovo kad izračuna šta je sve drugo mogao uraditi sa tim novcem i vremenom pa čak i od onih egzistencijalnih stvari (mada psihičko zdravlje smatram najegzistencijalnijim nakon duševnog). Za akutna stanja ionako ništa bez psihijatra, a on je, barem državni, besplatan. I totalno podržavam odlaske psihologu / psihoterapeutu / po potrebi i psihijatru / ukoliko nije pomodarstvo i traćenje resursa. Meni je koristilo, a to što ponegdje ima fule kao s ovim aspektom psihoanalize rođendana, to je statistički zanemarivo ako je pogodak u ostalim segmentima i ukoliko osnaži insana da sam ubuduće može da se nosi sa tom situacijom, da mu prestane biti potrebna podrška, neutralno sagledavanje situacije, nuđenje pristupa koji mu nikad ne bi pao na pamet itd., štaveć. Ja sam imala sreće pa da nađem šta tražim, mada ne iz prvog puta.

      • rikica51

        Mogu ti reći da sam jučer na trenutak i pomislila – dje će njih dvije u ona doba na Trebević, jer je već bilo kasno popodne, al opet kontam radi žičara, pa će to ići brže.
        Helem, čovjek snuje, a Bog odlučuje.
        Nego, davaj recept za taj Jangcengjang 😊

        • Rekonstruiši: https://ibb.co/z55SSqq

          Šalim se, znači “Jangce-Hoangho blendomix”

          1. Uđeš u najbližu lokalnu prodavnicu pod izgovorom da nešto kupiš i pritom pokupiš najčistiju kartonsku kutiju uz retoričko “Jelde da Vam više ne treba”; kod kuće je po dužini izrežeš na pedalj duže od prečnika tepsije, a širina kartonske trake bit će visina torte, obložiš je aluminijskom folijom, napraviš obruč koji odgovara unutrašnjosti tepsije u kojoj će se peći kore i spojiš krajeve heftaricom – to je odmah pola posla

          2. Sastojci za kore: jaja koliko ima u frižderu i prema njima štimaš sve ostale sastojke, kod mene bilo pet (umutiš pjenasto odvojeno žumance od bjelanceta, spojiš, dodaš čašu šećera, ulja, mlijeka, 4 kašike kakaa, vanilijin šećer – sve se izmiksa plus čaša brašna i prašak za pecivo i to je osnova za kore, kod mene bila varijacija na teme, jer sam podijelila smjesu na četiri dijela za četiri kore, u jednoj je bio kakao, u drugoj nije, u trećoj je bilo, umjesto mlijeka, neki voćni sirup radi različite boje i sočnosti, u četvrtu samljela par oraha preostalih od Bajrama pekla jednu po jednu 😳

          3. Tri fila: prvi vanilijin puding, drugi čokoladni, treći je izblendana smjesa od četiri banane, kakao i voda (to se prokuha)

          4. Kad se kore ispeku, slagat koru pa fil u improvizovani kalup i sve gurnuti u frižider da se stegne; nakon jedno 2h skinuti kalup i moliti Boga da se sve ne raspe – nije se rasulo 😁

          • rikica51

            Ja morala probat rekonstruisat, vau…puna čokolade 😋

            Ova tvoja Mao Ce Tungova zvuči baš jednostvano, a ukusno😊
            Pretpostavljam kakav je bio naivno-dječiji kez kad si postvaljala ono retoričko pitanje, a za kalup i kreativnost, sjedi 5.
            Ostalo mi je malo nejasno – da nije malo židak treći fil, šta ga “stegne”?

            • Zamisli nije, i ja sam mislila da će smjesa biti žitka jer je sa vodom i bez šećera (recept pokupila od nekih Turaka, mada to i nije recept za fil nego za “prirodni sladoled”, a kako je banana prirodno želatinozna, ona doslovno želira i stegne smjesu ako se izblenda (ako su banane prezrele, ona bi se trebale blendati zaleđene) i, ako se još to prokuha nakon blendanja i stavi u frižider, imaš sladoled, ali onda Turci dodaju i malo meda (ja nisam dodavala u fil, jer je ostatak torte bio sladak pa sam taj sloj ubacila da “razgodi” težinu i slatkoću).

              P.S. Strahovala da mi se ne raspe sloj od pudinga vanilije jer sam taj kuhala s pola vode, pola mlijeka jer nisam fino procijenila količinu mlijeka koja će mi trebati, a bilo mi mrsko ponovo u granap samo zbog toga 😅

  2. Ma ovdje po zapadu zene i muskarci, pogotvo zene se ubise od psihoterapija i nekog lijecenja sebe i psihe, a nece da se late lopate, nista konkretno.

  3. Tuga me ubija kad razumijem kako inteligencija trazi srecu izvan sebe.Lahko je meni biti nerazuman i tugu nemati da me suprotno razumijevanju nije mlatilo kao led seljacke usjeve.
    Kako covjek moze ubijati radost u sebi? koja nastaje iz ljubavi i respekta a usvojiti nezahvalnost spram kojih se covjek zrtvuje? Kako?
    Zar je nepovjerenje u vlastitu radost uzrok autoritet koji ne razumije nasu ljubav?Neka je i to ali…moja iluzija je vrjednija od svega sto me gasi.

    Dobro…cijeli zivot sam nastojao biti sehara radosti koja me je kao i magarca tovar opasivao.Nosio ljubav radosti bez magareceg koda a bastinio magareci kod.
    Dakle…i ovako i tako tuga sa razlikom:sehara radosti je bila u meni ma koliko je gasilo moje prozimanje.HAUG!

    • Neinteligencija traži sreću izvan sebe, a ja sam neinteligentna na mahove, otuda tome tako. A i inteligentna na mahove da zatražim pomoć kad sama ne mogu da sagledam vlastitu neinteligentnost tako da ide to svojim tokom… Haug unatrag

      P.S. “Zar je nepovjerenje u vlastitu radost uzrok autoritet koji ne razumije nasu ljubav?”

      Dobro pitanje. Bilo je pa više nije.

  4. Ja sam (nedavno) zapravo skontala da se na svoj rođendan zapravo treba ćestitati majci, a ne očekivat od roditelja da ti izvode čuda jer je eto to ‘tvoj dan’.

    Tvoja majka je od “ničeg” napravila čudo i malo tko to može

Komentariši