Neko je Allaha uzimao kao sredstvo do postizanja drugih ciljeva, neko je ciljem opravdavao sredstvo, a nekome je Allah bio i sredstvo i cilj.
Nekome su molitve bile obredi, neko je od molitve pravio obred, a neko nije ni razdvajao čin na program i ceremoniju.
…. a neko je radio sve po propisu kako bi se mogao osamiti sa svojim šejtanima, neko je, radeći mimo propisa, tražio utočište u Allahu, a neko je vidio samo Allaha i od Njegove srdžbe se utjecao Njegovoj milosti od Njega bježeći Njemu.
Neko je od Njega bježao svemu drugom, neko je od svega drugog bježao Njemu, a neko…
Nekome je bio prva misao, nekome zadnja, a nekome prva i posljednja.
Neko Ga je dozivao izvana, neko iznutra, a neko je ćutio Sveprisutnost.
Neko je tražio od Njega postizanje ličnog zadovoljstva, neko je želio samo Njegovo zadovoljstvo, a nečije je zadovoljstvo bilo izvor Njegovog zadovoljstva jer je Njegovo zadovoljstvo bilo razlog ličnog.
Neko je noćas prvi put zaplakao došavši na ovaj svijet, neko posljednji put zahroptao otišavši na drugi, a neko je balansirao između dva svijeta jer su svi Njegovi.
Neko je sa drugima dijelio Njegove tajne, neko sa Njim svoje vlastite, a svi su najočitija tajna Najtajnovitijeg.
(Neko je bilo ko dok mu se ne pridruži atribucija, tada postaje kategorija određeno generičnih pojavnosti bića. Kad se toj kategoriji pridruži individualna atribucija, onda nadrasta tip i postaje – lik!
Šta je predstava? Reprezentacija bit(nost)i koja transformiše vlastiti lik pritom ne mijenjajući ulogu. Promjena uloge je samo funkcionalna preobrazba. No, može li se kategorijalna transformacija uopće nazvati glumom ili je riječ o, recimo… svestranosti? da jedan lik suštinom i formom postane drugi lik?
U Stingovoj pjesmi postoji lik koji ima više lica, ali maska koju nosi je jedna. Da li je to, onda, stvarno maska ili su maske mnogobrojna promjenjiva lica?)
Neko je nosio masku na licu, nekome je lice bila maska pa je lice nosio na maski, a neko… šta vi mislite šta je sa nekim trećim?
Sve dok emocija odgovara facijalnoj ekspresiji, tu mu je i mjesto, makar bilo i non-stop.
Da pogađam:
1. pokušaj: sin (?) je na tebe što se učenja i vladanja tiče, nema puno razlike 😊
2. pokušaj: nervira te razmak prije interpunkcije
3… (upisati “razlike” jer nisam pogodila 😁
Na licu mi je skoro uvijek osmijeh, pa makar mi nekad do njega i nije, tako da…😊
Prvi pokušaj mi se svidio najviše zbog duhovitosti. Tačan je u smislu učenja i vladanja, ali ne radi se o mom sinu koji je inače i nešto stariji od ovog dečka.
Drugi pokušaj tačan.
Treća razlika – diskutabilan mi je sadržaj, jer ne kontam
onu plemenitost što treba da prati učenika. Čula sam za dobar uspjeh, dobre rezultate, sreću i sl. lijepe želje da nekog prate, al plemenitost mi se nikako ne uklapa 😊
Četvrta razlika – Znam da u Pravopisu postoje dvojaka pravila u vezi pisanja tačke iza rimskih brojeva, ali ovdje mi nešto ne valja.
Joj, ima jedan dobar Rundekov stih “Moje je lice kvalitetno i nikad me ne oda”, no moje lice ne posjeduje taj kvalitet 😅
Plemenitost mi je baš lijepa ljudska osobina i sviđa mi se što je, pored evaluacije znanja i vladanja, izdvojen i neki karakterističan dio učenikove osobnosti (najiskrenije se nadam da nije napisano za sve učenike isto, već da je onaj, koji je pisao, zaista bio dovoljno zainteresovan da primijeti i izdvoji neku karakterističnh crtu ličnosti koja je pozitivna i po kojoj je učenik prepoznatljiv).
Bomme si u pravu, obično i pišemo rimske brojeve kada želimo da imaju funkciju rednih tako da tačke ovdje ne trebaju…
Biće da ja i Rundek imamo isti tip kože, zato je to tako 😅
Čisto sumnjam da se ova plemenitost našla samo uz ime ovog učenika.
Znaš kako se rade te zahvalnice i slično, po istom obrascu, i samo štancaj dalje.
Mada, i meni je plemenitost izuzetno lijepa osobina, ali da me ubiješ ne ide mi da se nadje bilo koja karakterna osobina, a ne želja u datom kontekstu.
Pusti da vjerujem da jeste dok se ne dokaže suprotno, nikako ne volim serijsko štancanje nečega što bi trebalo da bude personalizovano (u glavi ovu riječ zamijeni sa: poosobnjeno, poličnjeno, ja stvarno ne mogu opet da nađem odgovarajuću). Jednom sam davno pisala teorijski dio nečijeg doktorata iz pedagogije o savremenom konceptu škole, božemeprosti, i iznenadila bi se kako tradicionalni način evaluiranja učenika nije jedini (znanje i vladanje), već postoji niz drugih kriterija kao što su vještine, sklonosti (ka umjetnosti, zanatima, informacionim tehnologijama…), onda interpersonalne i intrapersonalne osobine, talenti, afiniteti, ljudski kvaliteti općenito i ulaze u sastav uspjeha koji se do nekih godina čak i ne izražava brojčano već opisno. A to je stimulišuće u građenju ličnog identiteta, samouvjerenosti, samopouzdanja i usmjeravanju djeteta u življenju svoje svrhe – mi jedino imamo testove profesionalne orijentacije – jer nije samo akcenat na IQ-u već i drugim vrstama inteligencije pa ti školski sistemi nisu zasnovani isključivo samo na “nagradi / kazni” već i na podsticanju razvijanja empatije, etike, čak i duhovnosti generalno itd… (npr. knjiga Danski odgoj djece, msm da ima besplatna na netu, skandinavski odgoj djece općenito, zatim ruski sistem alternativnih škola itd…), pa se tako djelimično preveniraju neke statističke strahote kada je u pitanju broj femicida, suicida… karakterističan npr. za Balkan, ali i za Ameriku (vidljivo kad neko ubije ostale pa sebe jer misli da je bolje da “skrati” muku, nego da se pate jer nemaju od čega da žive zato što nam je sistemski / kapitalistički ukorijenjeno da su moć, novac i društveni status mjerilo uspjeha, normalnosti, ljudskosti itd… pa kada se desi malo teža ekonomska situacija, nije se u stanju naći drugo uporište u sebi da se takva situacija prevlada ili podnese, a bilo bi otrežnjavajuće da se upravo tada, pojedinac, osloni na svoje unutrašnje kapacitete (kada svi vanjski presuše i sam sebe osnaži i shvati situaciju ne kao smak svijeta već kao izazov sopstvenoj ličnosti) pa makar i na tu plemenitost prema drugima i sebi, vjerujući da je život vrijedan dar od Onog koji je Najplemenitiji, a ta bi ga snaga ojačala u nadi da situacija nije bezizlazna pa bi mijenjao i matricu koja ga je i dovela u takvu situaciju… Mislim da je neloše mladog čovjeka podsjetiti da rezultat nije mjerilo vrijednosti već proces (tj. rad, trud i uloženo vrijeme) makar rezultat i izostao, jer je on trenutan i odraz jednog segmenta u konkretnom vremenu / prostoru, a proces je sveukupnost tih segmenata.
Tako da – ako zanemarimo razmak prije interpunkcije (oprostivo je jer djeluje više kao aljkavost i da se tekst kucao u brzini nego kao nepismenost, mada jeste indikativno što se nije jednom “omaklo” već više puta) zažmirmo na tačke iza rednih brojeva (ovo već jeste nepismenost, no ja 99% vremena žmirim na to, jer, čak i kad ljudima skrenem pažnju na njihove sopstvene greške, uvrijede se i nastavljaju i dalje isto, ali drugima se uredno smiju njihovim greškama pa je to začarani krug u kojem svi vide drugog, ali rijetko ko vidi sebe, pa svoje ne ispravljaju niti ego može da ih prihvati, svi ih “podcjenjuju”, a oni su superiorniji od svih), meni je super ovaj “holistički” tekst.
Svrha ovako dugačkog odgovora jeste da je preče da se gradi samopouzdanje kod djece (da ono bude rezultat njihovog ličnog oslanjanja / pouzdanja u vlastite kapacitete rada, truda, razvijanja pozitivnih osobina itd…), nego da se “titra” u građenju ega koji rezultira neosnovanom samouvjerenošću kako je najbolji i zadobivanja poštovanja drugih, umjesto samopoštovanja, jer ako to izostane, urušit će se kao ličnosti na prvu prepreku gdje im nije aplaudirano. Zato se i dešava da nekoga teška situacija odgoji i osnaži, dok nekoga “sahrani”. Čovjek koji se oslanja sa sopstveni kapacitet dobro podnosi teškoću, a onaj koji se oslanja na postignuti rezultat poništava svoju vrijednost ako ona nije prepoznata i priznata, stalno ima potrebu da se pravda, objašnjava sebe drugima, samohvali i iznuđuje hvale, traži potvrdu svoje vrijednosti itd…
Kažu da “snaga vrapca nije u tome što se oslanja na čvrstinu grane na kojoj sjedi, već je snaga u njegovim krilima i brzini reakcije da odleti ukoliko se ta grana slomije” (a svoj je snazi izvor u Bogu, pa se to shvati prije ili poslije, sporije ili brže, na lakši ili teži način bez obzira na način poimanja Boga).
Baš volim kad vidim ovako obiman komentar i unaprijed se radujem onom što ću naći u njemu.
Ma, raro, znamo da je apsolutno nemoguće pričati bez upotrebe riječi stranog porijekla. Sem toga, čovjek navikne na njih jer su prisutne npr. u njegovom radnom okruženju, krugu ljudi u kojima se kreće, medijima, vokalbularu itd, pa čak i onda kada postoji adekvatna zamjena, koristi ih. Mislim, stvarno bi bilo i glupo inzistirati da ih sve prevodimo po svaku cijenu. Bili bi komični kao braća nam Hrvati, u najmanju ruku.
Mene je sad npr. nasmijalo ovo tvoje prevodjenje personaliziranja, tako da, kani se ćorava posla. E sad sva ona moja priča namijenjena je kad se pretjeruje i kad je očigledno da se time hoće pokazati samo neka aman načitanost, poznavanje engleskog i sl.
Vrlo lijepo zvuči to što govoriš o interpersonalnim osobinama, talentima, afinitetima i ljudskim kvalitetima učenika koji ulaze u sastav uspjeha i potpuno sam saglasna sa svim kazanim vezano za ono što iz vrednovanja ovakvih stvari proizilazi. E sad, koliko je to zaživjelo u praksi stvarno nemam pojma, jer dugo nisam u prosvjeti.(sumnjam da jeste)
Vezano za “razlike”- da li sam ja muhanata toliko ili ne, ali vjeruj mi da bi mene bilo sramota staviti na zid phaceboka (ne radi mi slovo na tastauri koje mi je trebalo za početak zadnje riječi), onako napisanu zahvalnicu, kao što je učinila majka onog dječaka, jer imam osjećaj da bih onim obezvrijedila i uspjeh djeteta.
I da. Kada bi kojim slučajem ona zahvalnica bila rad tvog učenika, koju ocjenu bi mu ti dala?
Jedna od najdražih komedija mi je, definitivno, Pigmalion zbog načina na koji humoristično slika taj snobizam, antijezikom protiv antijezika, i ni ja ne mislim da je to izrugivanje neznanju, to je karikiranje karikature da bi se dočaralo ne samo prevođenje pojmova, termina, fraza, izraza koji dobro funkcionišu samo na tom jeziku, a prevođenjem bi se izgubili bitni semantički slojevi te lekseme – jer je osnovno pravilo prevođenja da se ne prevodi leksema već smisao, pogotovo ako je svima razumljivo baš na tom jeziku – nego i upotreba stranog jezika – osim ako osoba nije bilingvijalna i stvarno se ne može sjetiti niti zna kako bi nešto adekvatno prevela – iz bilo kojeg drugog funkcionalnog razloga koji nije kompleks jezičke inferiornosti (jer zvuči “fancy”, “cozy” ako za te riječi postoji “najbliži prirodni ekvivalnet”). Tako da – da, i tvoj komentar i post su mi izazvali ovaj 😊 smajli.
Imam “problem” (formalistima je problem što ga i ne smatram problemom) da mi je bitan i sadržaj i forma, a kada je to dvoje u koliziji, onda ću dati prednost sadržaju.
Koju bih mu ocjenu dala? Dva plus (plus zbog plemenitosti, a ocjenu ne bih odmah upisala već dala priliku da naredni čas odgovara za trojku ako nauči pravila kako se pišu redni brojevi i interpunkcija). Ako bi naučio, ocijenila bih ne trojkom već četvorkom radi demonstracije plementosti, a ako ne bi, onda bih upisala dvojku (jedinicu bih dala samo u slučaju da nikako nije uradio, da je prepisao ili “skinuo” sa interneta, da je fulio temu i da se ama baš ne trudi nikako) uz komentar da se onaj plus iz plemenitosti pretvorio u minus jer je odbio priliku da se oplemeni znanjem.
A što se roditelja tiče, jednom je moja najdraža profesorica Bosanskog iz srednje škole rekla da ljudi, koji se hvale dječijim uspjehom, kompenzuju vlastite neostvarene ambicije (msm, nije ona rekla, to je općepoznato iz psihoanalize, ali sam tu rečenicu posljednji put pročitala kod nje na fb-statusu :D)
E to – fensi bila je riječ koja je trebala tamo stajati u postu da izmedju ostalog dočara poentu onog što sam govorila, ali je se nisam mogla sjetiti, ebg.
E, al zato imam tebe 😊
Vrlo si temeljita ali plemenita kad je riječ o ocjenjivanju i općenito o odnosu prema djacima.
Nadam se samo da oni to ne zloupotrebljavaju, jer ja ne nosim baš neka pretjerano pozitivna iskustva u radu sa njima, tj starijim uzrastima. Čast izuzecima.
Jedan moj prijatelj na phacebooku postavio svjedočanstvo djeteta sa dvojkama i tek ponekom trojkom i kaže ponosan, nešto kao zezanje i odogvor ovima što se hvale 😅
Šta li bi psihoanaliza rekla za ovaj primjerak😁
A zamisli moje rekcije kad sam TEK SAD saznala da je riječ snob zapravo skraćenica te riječi, a ja sve ove godine bila ubijedjena da je riječ engleskog porijekla 😊
Nisam mislila psihoanalitičarka, mislila sam šta bi proces psihoanalize rekao za onaj primjerak roditelja. Mejbi nisam bila dovoljno eksplicitna, kneginjo na zrnu graška 😊
Izgleda da nemamo potrebe zamišljati, jer sam i ja imala tih “aha” momenata, a jedan je od njih bio i kada je profesor H.B. ispravio nekoga u onoj tvojoj ljubljenoj jezičkoj grupi napisavši da procesi ne govore, samo njihovi koordinatori tako oštrim tonom, a dotad sam i ja imala običaj da upotrijebim “Nauka kaže…” nikad se ne zapitavši kako to da sam je toliko personificirala da uopće tu i ne vidim problem, a nije u pitanju književnoumjetnički stil pa da ohalaljujem upotrebu stilskih figura.
Mejbi mogu da zaspim i na sedam mačaka ko bejbi, nisam odotog noblesa 😀
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam
Neko je Allaha uzimao kao sredstvo do postizanja drugih ciljeva, neko je ciljem opravdavao sredstvo, a nekome je Allah bio i sredstvo i cilj.
Nekome su molitve bile obredi, neko je od molitve pravio obred, a neko nije ni razdvajao čin na program i ceremoniju.
…. a neko je radio sve po propisu kako bi se mogao osamiti sa svojim šejtanima, neko je, radeći mimo propisa, tražio utočište u Allahu, a neko je vidio samo Allaha i od Njegove srdžbe se utjecao Njegovoj milosti od Njega bježeći Njemu.
Neko je od Njega bježao svemu drugom, neko je od svega drugog bježao Njemu, a neko…
Nekome je bio prva misao, nekome zadnja, a nekome prva i posljednja.
Neko Ga je dozivao izvana, neko iznutra, a neko je ćutio Sveprisutnost.
Neko je tražio od Njega postizanje ličnog zadovoljstva, neko je želio samo Njegovo zadovoljstvo, a nečije je zadovoljstvo bilo izvor Njegovog zadovoljstva jer je Njegovo zadovoljstvo bilo razlog ličnog.
Neko je noćas prvi put zaplakao došavši na ovaj svijet, neko posljednji put zahroptao otišavši na drugi, a neko je balansirao između dva svijeta jer su svi Njegovi.
Neko je sa drugima dijelio Njegove tajne, neko sa Njim svoje vlastite, a svi su najočitija tajna Najtajnovitijeg.
(Neko je bilo ko dok mu se ne pridruži atribucija, tada postaje kategorija određeno generičnih pojavnosti bića. Kad se toj kategoriji pridruži individualna atribucija, onda nadrasta tip i postaje – lik!
Šta je predstava? Reprezentacija bit(nost)i koja transformiše vlastiti lik pritom ne mijenjajući ulogu. Promjena uloge je samo funkcionalna preobrazba. No, može li se kategorijalna transformacija uopće nazvati glumom ili je riječ o, recimo… svestranosti? da jedan lik suštinom i formom postane drugi lik?
U Stingovoj pjesmi postoji lik koji ima više lica, ali maska koju nosi je jedna. Da li je to, onda, stvarno maska ili su maske mnogobrojna promjenjiva lica?)
Neko je nosio masku na licu, nekome je lice bila maska pa je lice nosio na maski, a neko… šta vi mislite šta je sa nekim trećim?
PODIJELI NA
TwitterFacebookLinkedInPin ItComments (19)
Neko treći bi mogao imati dvije maske – jednu za druge, a drugu za sebe jer se ne usudjuje pogledati u ogledalu bez nje.
Lik sa više lica + lik sa više maski = kad god pogleda u ogledalo, drugi (treći…) lik.
Koristan ogled 😄 ne baš očekivana refleksija.
Zaključujem da uz toliko likove nikad nije sam. 😁
😊 (uhvatih se sa ovim smajlijem nakon čitanja komentara)
Taj s kojim si se uhvatila meni je najdraži. Koristim ga u skoro svakoj prilici, čak i kad mu možda nije mjesto. 😊
Pitam se sa kojim ćeš se uhvatiti kad vidiš moj najnoviji post o jeziku 😊
Joj, moraš vidjet ovo. Pronađi “razlike” 😅
https://scontent.fsjj1-1.fna.fbcdn.net/v/t39.30808-6/444456507_3770289806563260_6028775506030335004_n.jpg?_nc_cat=107&ccb=1-7&_nc_sid=5f2048&_nc_ohc=w0VWnDiZEeAQ7kNvgHAtO9o&_nc_ht=scontent.fsjj1-1.fna&oh=00_AYDOgcO1XOrtPIGhhOFVaGKl6xH5dyF51GG4LzGVPtPs8A&oe=66566986
Sve dok emocija odgovara facijalnoj ekspresiji, tu mu je i mjesto, makar bilo i non-stop.
Da pogađam:
1. pokušaj: sin (?) je na tebe što se učenja i vladanja tiče, nema puno razlike 😊
2. pokušaj: nervira te razmak prije interpunkcije
3… (upisati “razlike” jer nisam pogodila 😁
Eto me da vidim!
Na licu mi je skoro uvijek osmijeh, pa makar mi nekad do njega i nije, tako da…😊
Prvi pokušaj mi se svidio najviše zbog duhovitosti. Tačan je u smislu učenja i vladanja, ali ne radi se o mom sinu koji je inače i nešto stariji od ovog dečka.
Drugi pokušaj tačan.
Treća razlika – diskutabilan mi je sadržaj, jer ne kontam
onu plemenitost što treba da prati učenika. Čula sam za dobar uspjeh, dobre rezultate, sreću i sl. lijepe želje da nekog prate, al plemenitost mi se nikako ne uklapa 😊
Četvrta razlika – Znam da u Pravopisu postoje dvojaka pravila u vezi pisanja tačke iza rimskih brojeva, ali ovdje mi nešto ne valja.
Joj, ima jedan dobar Rundekov stih “Moje je lice kvalitetno i nikad me ne oda”, no moje lice ne posjeduje taj kvalitet 😅
Plemenitost mi je baš lijepa ljudska osobina i sviđa mi se što je, pored evaluacije znanja i vladanja, izdvojen i neki karakterističan dio učenikove osobnosti (najiskrenije se nadam da nije napisano za sve učenike isto, već da je onaj, koji je pisao, zaista bio dovoljno zainteresovan da primijeti i izdvoji neku karakterističnh crtu ličnosti koja je pozitivna i po kojoj je učenik prepoznatljiv).
Bomme si u pravu, obično i pišemo rimske brojeve kada želimo da imaju funkciju rednih tako da tačke ovdje ne trebaju…
Biće da ja i Rundek imamo isti tip kože, zato je to tako 😅
Čisto sumnjam da se ova plemenitost našla samo uz ime ovog učenika.
Znaš kako se rade te zahvalnice i slično, po istom obrascu, i samo štancaj dalje.
Mada, i meni je plemenitost izuzetno lijepa osobina, ali da me ubiješ ne ide mi da se nadje bilo koja karakterna osobina, a ne želja u datom kontekstu.
Pusti da vjerujem da jeste dok se ne dokaže suprotno, nikako ne volim serijsko štancanje nečega što bi trebalo da bude personalizovano (u glavi ovu riječ zamijeni sa: poosobnjeno, poličnjeno, ja stvarno ne mogu opet da nađem odgovarajuću). Jednom sam davno pisala teorijski dio nečijeg doktorata iz pedagogije o savremenom konceptu škole, božemeprosti, i iznenadila bi se kako tradicionalni način evaluiranja učenika nije jedini (znanje i vladanje), već postoji niz drugih kriterija kao što su vještine, sklonosti (ka umjetnosti, zanatima, informacionim tehnologijama…), onda interpersonalne i intrapersonalne osobine, talenti, afiniteti, ljudski kvaliteti općenito i ulaze u sastav uspjeha koji se do nekih godina čak i ne izražava brojčano već opisno. A to je stimulišuće u građenju ličnog identiteta, samouvjerenosti, samopouzdanja i usmjeravanju djeteta u življenju svoje svrhe – mi jedino imamo testove profesionalne orijentacije – jer nije samo akcenat na IQ-u već i drugim vrstama inteligencije pa ti školski sistemi nisu zasnovani isključivo samo na “nagradi / kazni” već i na podsticanju razvijanja empatije, etike, čak i duhovnosti generalno itd… (npr. knjiga Danski odgoj djece, msm da ima besplatna na netu, skandinavski odgoj djece općenito, zatim ruski sistem alternativnih škola itd…), pa se tako djelimično preveniraju neke statističke strahote kada je u pitanju broj femicida, suicida… karakterističan npr. za Balkan, ali i za Ameriku (vidljivo kad neko ubije ostale pa sebe jer misli da je bolje da “skrati” muku, nego da se pate jer nemaju od čega da žive zato što nam je sistemski / kapitalistički ukorijenjeno da su moć, novac i društveni status mjerilo uspjeha, normalnosti, ljudskosti itd… pa kada se desi malo teža ekonomska situacija, nije se u stanju naći drugo uporište u sebi da se takva situacija prevlada ili podnese, a bilo bi otrežnjavajuće da se upravo tada, pojedinac, osloni na svoje unutrašnje kapacitete (kada svi vanjski presuše i sam sebe osnaži i shvati situaciju ne kao smak svijeta već kao izazov sopstvenoj ličnosti) pa makar i na tu plemenitost prema drugima i sebi, vjerujući da je život vrijedan dar od Onog koji je Najplemenitiji, a ta bi ga snaga ojačala u nadi da situacija nije bezizlazna pa bi mijenjao i matricu koja ga je i dovela u takvu situaciju… Mislim da je neloše mladog čovjeka podsjetiti da rezultat nije mjerilo vrijednosti već proces (tj. rad, trud i uloženo vrijeme) makar rezultat i izostao, jer je on trenutan i odraz jednog segmenta u konkretnom vremenu / prostoru, a proces je sveukupnost tih segmenata.
Tako da – ako zanemarimo razmak prije interpunkcije (oprostivo je jer djeluje više kao aljkavost i da se tekst kucao u brzini nego kao nepismenost, mada jeste indikativno što se nije jednom “omaklo” već više puta) zažmirmo na tačke iza rednih brojeva (ovo već jeste nepismenost, no ja 99% vremena žmirim na to, jer, čak i kad ljudima skrenem pažnju na njihove sopstvene greške, uvrijede se i nastavljaju i dalje isto, ali drugima se uredno smiju njihovim greškama pa je to začarani krug u kojem svi vide drugog, ali rijetko ko vidi sebe, pa svoje ne ispravljaju niti ego može da ih prihvati, svi ih “podcjenjuju”, a oni su superiorniji od svih), meni je super ovaj “holistički” tekst.
Svrha ovako dugačkog odgovora jeste da je preče da se gradi samopouzdanje kod djece (da ono bude rezultat njihovog ličnog oslanjanja / pouzdanja u vlastite kapacitete rada, truda, razvijanja pozitivnih osobina itd…), nego da se “titra” u građenju ega koji rezultira neosnovanom samouvjerenošću kako je najbolji i zadobivanja poštovanja drugih, umjesto samopoštovanja, jer ako to izostane, urušit će se kao ličnosti na prvu prepreku gdje im nije aplaudirano. Zato se i dešava da nekoga teška situacija odgoji i osnaži, dok nekoga “sahrani”. Čovjek koji se oslanja sa sopstveni kapacitet dobro podnosi teškoću, a onaj koji se oslanja na postignuti rezultat poništava svoju vrijednost ako ona nije prepoznata i priznata, stalno ima potrebu da se pravda, objašnjava sebe drugima, samohvali i iznuđuje hvale, traži potvrdu svoje vrijednosti itd…
Kažu da “snaga vrapca nije u tome što se oslanja na čvrstinu grane na kojoj sjedi, već je snaga u njegovim krilima i brzini reakcije da odleti ukoliko se ta grana slomije” (a svoj je snazi izvor u Bogu, pa se to shvati prije ili poslije, sporije ili brže, na lakši ili teži način bez obzira na način poimanja Boga).
Baš volim kad vidim ovako obiman komentar i unaprijed se radujem onom što ću naći u njemu.
Ma, raro, znamo da je apsolutno nemoguće pričati bez upotrebe riječi stranog porijekla. Sem toga, čovjek navikne na njih jer su prisutne npr. u njegovom radnom okruženju, krugu ljudi u kojima se kreće, medijima, vokalbularu itd, pa čak i onda kada postoji adekvatna zamjena, koristi ih. Mislim, stvarno bi bilo i glupo inzistirati da ih sve prevodimo po svaku cijenu. Bili bi komični kao braća nam Hrvati, u najmanju ruku.
Mene je sad npr. nasmijalo ovo tvoje prevodjenje personaliziranja, tako da, kani se ćorava posla. E sad sva ona moja priča namijenjena je kad se pretjeruje i kad je očigledno da se time hoće pokazati samo neka aman načitanost, poznavanje engleskog i sl.
Vrlo lijepo zvuči to što govoriš o interpersonalnim osobinama, talentima, afinitetima i ljudskim kvalitetima učenika koji ulaze u sastav uspjeha i potpuno sam saglasna sa svim kazanim vezano za ono što iz vrednovanja ovakvih stvari proizilazi. E sad, koliko je to zaživjelo u praksi stvarno nemam pojma, jer dugo nisam u prosvjeti.(sumnjam da jeste)
Vezano za “razlike”- da li sam ja muhanata toliko ili ne, ali vjeruj mi da bi mene bilo sramota staviti na zid phaceboka (ne radi mi slovo na tastauri koje mi je trebalo za početak zadnje riječi), onako napisanu zahvalnicu, kao što je učinila majka onog dječaka, jer imam osjećaj da bih onim obezvrijedila i uspjeh djeteta.
I da. Kada bi kojim slučajem ona zahvalnica bila rad tvog učenika, koju ocjenu bi mu ti dala?
Jedna od najdražih komedija mi je, definitivno, Pigmalion zbog načina na koji humoristično slika taj snobizam, antijezikom protiv antijezika, i ni ja ne mislim da je to izrugivanje neznanju, to je karikiranje karikature da bi se dočaralo ne samo prevođenje pojmova, termina, fraza, izraza koji dobro funkcionišu samo na tom jeziku, a prevođenjem bi se izgubili bitni semantički slojevi te lekseme – jer je osnovno pravilo prevođenja da se ne prevodi leksema već smisao, pogotovo ako je svima razumljivo baš na tom jeziku – nego i upotreba stranog jezika – osim ako osoba nije bilingvijalna i stvarno se ne može sjetiti niti zna kako bi nešto adekvatno prevela – iz bilo kojeg drugog funkcionalnog razloga koji nije kompleks jezičke inferiornosti (jer zvuči “fancy”, “cozy” ako za te riječi postoji “najbliži prirodni ekvivalnet”). Tako da – da, i tvoj komentar i post su mi izazvali ovaj 😊 smajli.
Imam “problem” (formalistima je problem što ga i ne smatram problemom) da mi je bitan i sadržaj i forma, a kada je to dvoje u koliziji, onda ću dati prednost sadržaju.
Koju bih mu ocjenu dala? Dva plus (plus zbog plemenitosti, a ocjenu ne bih odmah upisala već dala priliku da naredni čas odgovara za trojku ako nauči pravila kako se pišu redni brojevi i interpunkcija). Ako bi naučio, ocijenila bih ne trojkom već četvorkom radi demonstracije plementosti, a ako ne bi, onda bih upisala dvojku (jedinicu bih dala samo u slučaju da nikako nije uradio, da je prepisao ili “skinuo” sa interneta, da je fulio temu i da se ama baš ne trudi nikako) uz komentar da se onaj plus iz plemenitosti pretvorio u minus jer je odbio priliku da se oplemeni znanjem.
A što se roditelja tiče, jednom je moja najdraža profesorica Bosanskog iz srednje škole rekla da ljudi, koji se hvale dječijim uspjehom, kompenzuju vlastite neostvarene ambicije (msm, nije ona rekla, to je općepoznato iz psihoanalize, ali sam tu rečenicu posljednji put pročitala kod nje na fb-statusu :D)
E to – fensi bila je riječ koja je trebala tamo stajati u postu da izmedju ostalog dočara poentu onog što sam govorila, ali je se nisam mogla sjetiti, ebg.
E, al zato imam tebe 😊
Vrlo si temeljita ali plemenita kad je riječ o ocjenjivanju i općenito o odnosu prema djacima.
Nadam se samo da oni to ne zloupotrebljavaju, jer ja ne nosim baš neka pretjerano pozitivna iskustva u radu sa njima, tj starijim uzrastima. Čast izuzecima.
Jedan moj prijatelj na phacebooku postavio svjedočanstvo djeteta sa dvojkama i tek ponekom trojkom i kaže ponosan, nešto kao zezanje i odogvor ovima što se hvale 😅
Šta li bi psihoanaliza rekla za ovaj primjerak😁
A zamisli moje reakcije kad sam povezala da lat. sine nobilitate označava osobu bez plemenitosti 😅
Misliš, psihoanalitičarka – pa, mislim da bi rekla da nije neplemić 😄
A zamisli moje rekcije kad sam TEK SAD saznala da je riječ snob zapravo skraćenica te riječi, a ja sve ove godine bila ubijedjena da je riječ engleskog porijekla 😊
Nisam mislila psihoanalitičarka, mislila sam šta bi proces psihoanalize rekao za onaj primjerak roditelja. Mejbi nisam bila dovoljno eksplicitna, kneginjo na zrnu graška 😊
Izgleda da nemamo potrebe zamišljati, jer sam i ja imala tih “aha” momenata, a jedan je od njih bio i kada je profesor H.B. ispravio nekoga u onoj tvojoj ljubljenoj jezičkoj grupi napisavši da procesi ne govore, samo njihovi koordinatori tako oštrim tonom, a dotad sam i ja imala običaj da upotrijebim “Nauka kaže…” nikad se ne zapitavši kako to da sam je toliko personificirala da uopće tu i ne vidim problem, a nije u pitanju književnoumjetnički stil pa da ohalaljujem upotrebu stilskih figura.
Mejbi mogu da zaspim i na sedam mačaka ko bejbi, nisam odotog noblesa 😀
Kad budem pisala naučni osvrt, vodiću računa o tome,a dotle ću se raspitati šta generalno struka kaže o tome 😁😊
😀 važi