Nezaživjelo srastanje

– Zašto je pravilno poslijepodne ali ne i poslijeponoći? – iz njenog i inače razdraganog glasa je likovao šepureći ton jer je svjesna da zna postaviti pitanje koje će me natjerati da se zamislim.

Odgovor da u gramatikama piše da postoji tendencija srastanja prijedloga sa imenicama i prilozima, ali to ne važi za one prijedloženo-padežne izraze čiji sastavni dijelovi zadržavaju svoja samostalna značenja sam mogla baciti u kantu za smeće, jer bi ona pitala zašto je u sintagmi poslije ponoći zadržano samostalno značenje, a u poslijepodne nije. Počet ću da bilježim sva njena zašta.

Da joj odgovorim da je, jednostavno, u govornoj praksi, poslijepodne postala jedna akcenatska cjelina pa se tako počela i pisati, a poslije ponoći nije pa se piše kao što se i čita? To ne bi bilo istina jer kod bilo kojeg prenošenja akcenata na proklitiku riječi se čitaju zajedno kao jedna, ali se i dalje pišu odvojeno. (Neka me onaj koji zna odgovor na ovo pitanje iskulira i ne smije se mojim pokušajima odgovora, ovaj sam odgovor odbacila i prije no što se začeo u glavi, ali ću do kraja posta valjda nadoći na odgovor. Ukoliko želite učestvovati u neuspjelom misaonom procesu, rado bih čula objašnjenje. Ili ispravku svih ovih odgovora koji mi trenutno putuju glavom, a kojima i sama nalazim nedostatke. Ako neko zna odgovor, taj mi treba!)

Ja, zasad, mogu da nastavim da spekulišem: možda zato što su nepromjenjive riječi sklonije srastanju od promjenjivih? Podne nije indeklinabilna imenica, ali je prilikom srastanja postala: jer ne srasta u obliku poslije podneva već samo u obliku poslijepodne što je zanimljivo jer prijedlog poslije zahtijeva genitiv. Znači li to da se u budućnosti može očekivati normiranje riječi poslijeponoć kao specifičnog vremena analognog poslijepodnevu? (Interesantno da se sad ova riječ mijenja kao cjelina, ali rijetko da će ko pitati Šta si radio ovog poslijepodneva?*, ono što ja u praksi čujem je Šta si radio poslijepodne? A riječ ponoć je već nastala srastanjem: po + noć, mada ni to nije razlog da ne može zbog toga opet srasti jer ima riječi koje su i triput srasle, takvih što su se udružile sa dva prijedloga, legitimno analoški i po pravopisu.

Ustvari, ne znam ni zašto bi neko pisao poslije ponoći i ne znam znači li ponoć, zapravo, vrijeme poslije noći, jer, ako znači, koji će nam klinac pleonazam kad je onda ponoć sasvim dovoljna?! To bi onda isto bilo kao da napišemo poslijepopodneva jer postoji popodne. A ako je ponoć samo pola noći, onda…

Eto šta ja radim poslije pola noći, o čemu dumam i opet ne znam odgovor, a u glavi teorija na pretek, od kojih me neke čisto strah da napišem…

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom

Comments (13)

  1. Pa, značenje😊
    Zašto nam uopšte trebaju vremenske odrednice? Da bismo locirali u vremenu neki događaj ili doživljaj, a oboje je objektivna ili subjektivna radnja koju svijest pamti.
    Radnje se odvijaju poslijepodne, a poslije ponoći se spava😃 (ponoć – pola noći ne sadrži automatski odrednicu da je istovremeno riječ o komadu noći iza ponoći, jer radnja može biti baš u po’ noći ili nešto prije toga). U surotnom, trebali bismo u našem ljudskom kanalu komunikacije imati i vremensku odrednicu poslijesmrti.
    Ni dok (većina) spava, ni dok smo mrtvi, radnje nisu dio budne svijesti za koje nam stanje i treba konsenzusni kanal komunikacije. Ova stanja nisu smjestiva u konvencionalno vremensko određivanje, jer je pametni jezikoslovac znao (iskustvo čovjeka u vremenu) da tu vrijede neka druga, zagonetna pravila vremenskog određivanja.

    Jezik nije podređen svojoj upotrebi nego svome značenju. Ako ništa drugo, gledajući iz ove perspektive, bar je meni zanimljiviji basen istraživanja jezika kroz značenje. Istraživanje omeđeno upotrebom jezika mi je zamorno, sa hiljadama pravila u detalju što se konstatno mijenjaju (faktički prilagođavaju onome što je u ranijem vremenskom nizu uzimano za neispravno).

    Volim tvoje postove o jeziku.
    Sve pršti od strasti. Ne znam da li to uviđaš😊

  2. Odgovor se krije u tvojoj rečenici da se radnje odvijaju poslijepodne, a poslije ponoći se spava 😊 dok još ljudi nisu zamijenili dan za noć i dok su vremenske odrednice bile prirodna kategorija koja se određivala položajem sjenke na zemlji, a ona prema Suncu, poslijepodne je zapravo bio precizan sat u toku dana kada se nakon oranja, kopanja, sijanja, ispaše blaga, pletenja, kovanja, djelanja… i drugih plemenitih poslova išlo jesti, odmarati i na molitvu. Pošto je vremenska odrednica poslijepodne koncenzusno značila tačno određeno vrijeme koje je podrazumijevalo ustaljeni redoslijed aktivnosti, počela je u neka doba da označava odredbu vremena kada se sunce iz zenita počne povlačiti prema sjeverozapadu i izgubi svoj najjači sjaj. A kad neka vremenska odrednica dobije konkretno značenje određenog vremena, onda postaje precizna kao što su to sati, minute i sekunde za razliku od nečega što je pola noći ili iza noći ili u po noći ili čak i prije toga (super opažanje!) koje je neodređeno, obavijeno tamom, nebitno je li prije ili poslije, stoga i nedefinisano sve do zore.

    Naravno karikiram, ali u svakoj karikaturi ima pola istine. Nije bitno znam li odgovor na ovo pitanje, samo sam bila inspirisana za ovaj post. Mogao bi biti i plagijat, ali nije jer preferiram da ga nazovem metatekstom. A ne pršti od strasti već od ljubavi, ali neki to dvoje stalno miješaju 😆

    • Ovi neki što to dvoje miješaju samo pozivaju da se unaprijed zauzetim stavovima ne odbace granična područja dodira ljubavi i strasti, jer su ovi neki iskusili da to rigidno vještačko razdvajanje i grananje puta u idealizaciju, s jedne, i odbacivanje (vlastite prirode), s druge strane, vodi u javljanje simptomatike koja nagovještava nezadovoljstvo.
      Integrativan, srednji put ostavlja dovoljno prostora za zaživjelo srastanje🥰

  3. Hahahahahaaaa 🤣🤣🤣
    Oduševljen sam 😅

  4. Ja kod Rare viš’ ni naočalama ne vidim (2)

  5. Ne bih da se pravim pametna, majke mi, nego stvarno volim jezičke nedoumice, pa kontam samo da kažem da imenica podne nije indeklinabilna.

    padež jednina množina
    nominativ pódnē pódneva
    genitiv pódneva pódneva
    dativ pódnevu pódnevima
    akuzativ pódnē pódneva
    vokativ pódnē pódneva
    lokativ pódnevu pódnevima
    instrumental pódnevom pódnevima

    A što se tiče srastanja, tj. nesrastanja, razlog je u tome što pojam poslijepodne podrazumijeva sasvim novu riječ koja označava vrijeme kao cjelinu nakon podneva, dok recimo riječi poslije ponoći odnose se samo na određeno vrijeme pa kažemo npr – u 3 sata poslije ponoći.

    • Hvala na saučestvovanju, a u postu i piše da nije indeklinabilna, a znamo da je jedna cjelina, samo je pitanje glasilo zašto je jedna cjelina.

      I da li bi ti zajedno napisala riječ poslijepodneva (jer nakon prijedloga poslije dolazi genitiv) ili samo poslijepodne?

      Ne smatram ovo “pravljenjem pametnom”, nego me zanima šta vi mislite.

      • Malčice sam pobrkala. U postu piše da je indeklinabilna u slučaju kad dođe do “srastanja” u oblik – poslijepodne, a to nije tačno jer se i u tom slučaju mijenja po padežima.

        Napisala bih ovako:
        Jednog poslijepodneva sam na bloggeru upoznala raru 🙂
        I bilo bi pravilno.

        • Tačno, iako ja u govornoj praksi češće čujem “Jedno poslijepodne sam upoznala Rikicu na blogu”, samo što je u prvom slučaju određenije, a u drugom neodređenije značenje, iako je idalje imenica kao vrsta riječi (ali: u rečenici Poslijepodne ću upoznati... na Hrv. jez portalu i u nekim člancima piše da se ponaša kao prilog).

          No, to sve znamo, ali pitanje i dalje glasi zašto ne bi i sintagma poslije podne mogla da se odnosi samo na određeno vrijeme pa da kažemo npr. u 14h popodne ili zašto, jednostavno, neko ne može zajedno da napiše “poslijeponoći” kao prilog koji odgovara na pitanje kada.

          P.S. Što se tiče ovog da nije tačno da, nakon srastanja, postaje indeklinabilna, ni to ti nije tačno jer si kao izvor koristila samo onu literaturu gdje kod imenice “poslijepodne” piše isključivo da je imenica. Ako ukucaš Hrvatski jezički portal odakle sam i ja naučila da nakon srastanja može postati indeklinabilna, vidjet ćeš da oni stavljaju uz tu riječ dvije natuknice – prva jeste imenica ovako kako si napisala, ali je druga prilog (ne priloška odredba kad se piše odvojeno kao što je to slučaj u npr. Gramatici bosanskog jezika ili Pravopisu), već u hrvatskoj normi najčešće ove prijedložno-padežne izraze nakon srastanja nazivaju prilozima, a šta su prilozi nego indeklinabilni nakon srastanja, nesklonjivi ili, po bosanski, nepromjenjivi. To i jeste problem što se odatle može zaključiti da jedna te ista riječ može pripadati dvjema vrstama riječi nakon srastanja, i promjenjivim i nepromjenjivim, dok u Gram. bosanskog i Pravopisu bos. jez. to nije tako.

          • Vjeruj mi da nemam pojma kako je u hrvatskom jeziku i pravopisu.
            Ja samo znam da kad sam ja studirala bosanski jezik, poslijepodne je bilo (i još uvijek je) podložno deklinaciji. Uz to imalo je (i još uvijek ima) singular i plural što je karakteristika imenica (promjenjljiva vrsta riječi).

Komentariši