bih se najrađe spremila s nepoznatim ljudima
u nepoznatom pravcu bez upoznavanja ćudi i
poznavanja puteva
ogrnutim u bijelo, okupanim u zrak
bez mirisa, bez okusa
Ljudi se ne jedu, a putevi ne žvaču – reći ćeš –
ali glad za nepoznatim dolazi sutra od iznenadne volje za životom.
A mogla bih samo da prespavam taj prvi slobodni dan? na već poznati način.
Sutra je još neotkrivena mogućnost, poznata i nepoznata u isto vrijeme i bez ludih gljiva.
Iznutra je intenzivno samo od sebe bez spoljnih podsticaja, iako bi se stvarno moglo u nepoznato s nepoznatim.
Ako se poznajem iznutra.
blogger.ba poludio za ludarama…
Ludarara i bez gljiva 😊
Uvjerio sam se 🙂
Samouverio 😊
Dobro, onda je uvijek nepoznato s nepoznatim unutra. Jer, sve je unutra.
To je dobro😊
Unutra je… unutrima 😊
U-nutrini-trima-njima😊
Untri-ima potentnih morfoloških strukturara.
Sada je pitanje, fizikalno gledano, da li bi rare bile potentnije ponašajući se kao elementarne čestice u toj strukturari ili se ponašajući kao fraktali?
Nisam neki matematičar da mogu i kroz koncept izračunati sve moguće mogućnosti što bi proizašle iz ove dvije opcije.
U svakom slučaju, zaključujem da je sloboda moguća unutar fraktala udobnija za rare. “Haos teži redu skrivenih uređenih.”
(nisam sigurna da li sam se autentično samocitirala, a ne da mi se provjeravati🤣)
Elementarne čestice previše vole da se udružuju, a fraktali su nekako ljepše samosvodivi na sebe, iako jeste sve u parovima. Procesi su to…
(😂)
((Provjerara kaže: “Lijepa ti je pjesma.”))
pogonska sila u nama, strast za životom, urođen impuls – interesantno je kada ga pjesnici otkrivaju.
Promalja se iz nas na mnogo načina.
Umjetnost je naučiti kako da taj impuls ne živimo kao subjektivni posmatrači, smještajući ga u jučer i sutra, umjetnost ga je osjetiti u sebi, u sada, disati, biti.
To je najveća borba nas sa sobom i najveći doseg do kojeg možemo doći u potrazi za smislom života.
A interesantno je da se ta borba sa sobom ipak odvija isključivo kroz socijalizaciju, kontakt sa drugim bićima.
Zar to nije fantastično i vrijedno borbe da savladamo sve prepreke, barikade, izvalimo direke koji nas drže podalje od ideala.
Kada čovjek jeste, tek tada se aktivira objektivni posmatrač. To je trajanje, svjesnost.
Kod mene je išlo čudnim putem: prvo sam otkrila smisao smrti, tek sw sad bavim smislom života. Ni ja ne znam hoću li sebe ispravno citirati, ali nisam pjesnik – ja se samo tako izražavam. Na meni se samo potvrdilo ono što su otkrili pjesnici davno prije mene, a to je da je lakše izražavati život jezikom nego jezik životom jer ovo drugo zahtijeva i neke druge napore osim verbalnih monologa; između ostalog i kontakt s drugim bićima, dijalog.
A svjesnost i prisutnost u trenutku “sada” i “ovdje” – to je posebno zanimljivo i to sam nedavno otkrila na praktičan način – drago mi što si spomenula u ovom kontekstu 😊