Nervirala bih se, ali nemam snage.
Odgovorila bih, ali nema svrhe.
Smijala bih se… Bože, cijeli dan se smijem od gorčine. A interesantno, prošla me ogorčenost i stvarno mi smiješno, iako je tužno pa time i smješnije. (Neko je reko da nije tužno, bilo bi smiješno, ko bi reko da može biti smješnije što je tužnije jer imaš tužnih smijehova i smiješnih tuga, a ova je smiješna. Đe si, ambivalentni mozgu? Mozak: ——.) Sretna sam što imam izbor i svjesna toga pa se neću moći vaditi na to da nisam mogla jer ovo, ono… pao mi je Benestin nekadašnji post na pamet “Treba mi dova iskrenog insana…”. Je li oholo kazati da meni još ne treba i da nije dotle došlo…? Bliži se 20-ogodišnjica mature. Bit će to zanimljiv susret nas koji smo izliječili komplekse kod psihoterapeuta i njih koji su ih izliječili ostvarivši svoje ambicije. Ko je od nas ostvario svoju suštinsku želju il to nejma veze saotim?
Odoh se baviti odlukom. Kišo, budi mi saveznik.
iz kategorije dragog dnevnika
