Njoj je, zapravo, hiljadu godina

Iohanni je tisuću godina, njoj je, zapravo, vječnost koja se, uprkos nepoznatosti, raduje bajramskom pikniku na Mojmilu. U njenom su drevnom srcu svi oni pozivi na iftar na koje nije otišla, ali želje da isto tako budu obradovani oni koji zovu, iako ona nije zvala nikog, jesu. U njenom je tijelu viševijekovni umor, a ona je izvan tijela samo u snu. U tom se bezvremenom snu, avionska pista nalazi na krovu komšijske kuće, a avion polijeće negdje iz dimnjaka. Dok traži način da se ukrca, propušta let. Avionska karta ima izgled obavještenja s pošte; možda se može ukrcati ponovo sutra u to bezmjesno mjesto. San je isprekidan i u etapama. Etape su stanice svijesti. Svijest je kontinuirano odsustvo sna. U svjesnom stanju aminuje san lijepog značenja kojeg se više ne može sjetiti, kamoli prepričati, iako sve ima veze s proljećem, beharom i pročišćenjem.

Stara je, prestara Iohanne. Ali, opet, i ovog proljeća mora ispočetka da oživi. Za jednu je, još drevniju Belkis, našla idealan poklon, ali šta da radi s modernom L?

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom