– Zna li iko od vas šta je . . . igra? – Složno smo šutjeli. Željela sam se javiti, ali je on požurio da završi čas i rekao nam da spremimo odgovor za naredni put. Naredni je put zaboravio i nije nas ni pitao.
-… e, nema ništa više, sad svi sve pokravila, ti se, uopšte, ne znaš igr… – zapravo, znam, ali bi to s tobom od početka bila nepoštena igra. Igrala sam drugu igru, s nekim drugim, i oboje smo iz nje izašli jer je njemu dosadilo da se igra i izabrao je – život. Za njega 3:1.
Sve igre na svijetu imaju jednu zajedničku karakteristiku: neizvjestan ishod. Pa i život ima, koja je onda razlika? Igra je simuliran život kojem je data mogućnost neozbiljnosti i prekida, a život dobiješ hoš-neš i traje koliko hoće, osim ako si dovoljno beživotan da se igraš sopstvenog vlasnika. Igra je život u kontrolisanim uslovima. Interesantno je da pravila nisu obavezan elemenat igre: improvizatorima i hedonistima – i onima kojima se podrazumijevaju etički i empatčki kodeks ali i onima koji ne prežu od bilo kakvih puteva koji vode pobjedi. Njega nikad nisam pobijedila, a i da jesam, ne bih primijetila jer sam se super zabavljala i nisam na njega gledala kao na konkurenciju već kao na saigrača protiv kojeg igram samo zato što bi zajednička pobjeda postala životno ozbiljna. Nije to bio strah od preuzimanja odgovornosti za svoje postupke već viđenje krajnjeg ishoda igre u kojem bi oboje izgubili ne samo vrijeme već i radost iluzije. Iluzija… e, zbog toga sam mu zahvalna što je prekinuo igru na vrijeme jer bi se, inače, pretvorila u zabludu.
– Život je jedan, živi ga, Fikreta – hoću, al od sutra.
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam
– Zna li iko od vas šta je . . . igra? – Složno smo šutjeli. Željela sam se javiti, ali je on požurio da završi čas i rekao nam da spremimo odgovor za naredni put. Naredni je put zaboravio i nije nas ni pitao.
-… e, nema ništa više, sad svi sve pokravila, ti se, uopšte, ne znaš igr… – zapravo, znam, ali bi to s tobom od početka bila nepoštena igra. Igrala sam drugu igru, s nekim drugim, i oboje smo iz nje izašli jer je njemu dosadilo da se igra i izabrao je – život. Za njega 3:1.
Sve igre na svijetu imaju jednu zajedničku karakteristiku: neizvjestan ishod. Pa i život ima, koja je onda razlika? Igra je simuliran život kojem je data mogućnost neozbiljnosti i prekida, a život dobiješ hoš-neš i traje koliko hoće, osim ako si dovoljno beživotan da se igraš sopstvenog vlasnika. Igra je život u kontrolisanim uslovima. Interesantno je da pravila nisu obavezan elemenat igre: improvizatorima i hedonistima – i onima kojima se podrazumijevaju etički i empatčki kodeks ali i onima koji ne prežu od bilo kakvih puteva koji vode pobjedi. Njega nikad nisam pobijedila, a i da jesam, ne bih primijetila jer sam se super zabavljala i nisam na njega gledala kao na konkurenciju već kao na saigrača protiv kojeg igram samo zato što bi zajednička pobjeda postala životno ozbiljna. Nije to bio strah od preuzimanja odgovornosti za svoje postupke već viđenje krajnjeg ishoda igre u kojem bi oboje izgubili ne samo vrijeme već i radost iluzije. Iluzija… e, zbog toga sam mu zahvalna što je prekinuo igru na vrijeme jer bi se, inače, pretvorila u zabludu.
– Život je jedan, živi ga, Fikreta – hoću, al od sutra.
PODIJELI NA
TwitterFacebookLinkedInPin It