Lahka ti zemlja, sarajevski turistički vodiču

U srednjoj sam školi bila do kosti zaljubljena u glas s radija koji je u noćnim satima pričao o historiji Bosne. Jedne prilike sam čak imala tu čast i da se upoznam s vlasnikom tog glasa u nekom tržnom centru na kafi i tad mi je poklonio svoju zbirku poezija. Naravno, kao maloljenica koja još nije napunila ni 18 godina, a on mi hladno mogao triput biti otac, nisam ni pisnula o tome da bih o Francu Ferdinandu i atentatima mogla slušati do kraja života ako on priča… poslije toga smo se čuli još samo jednom za njegov rođendan kad sam skupila hrabrosti da ga nazovem i više nikad. Porasla sam i prerasla tinejdžerske idealizacije i one kraševe na poznate javne ličnosti koje su ispunjavale moje emotivne praznine.

Otad je prošlo godina i godina… sve do korone kad sam, slučajno, naišla na portal gdje su ga ismijavali zbog njegovih skoro pa paranoidnih teoretičarsko-zavjereničkih stavova. Da ga nisam slušala godinama kao djevojčurak niti upoznala, vjerovatno bi i meni djelovalo da je, uslijed teških okolnosti u kojima se našao, počeo pomalo da “skreće”. Ni (ne?pismenost mu nije išla u prilog, ni dječija naivna otvorenost, ni karakter, ni to što se zamjerio mnogima, ni to što je naglas govorio ono što većina misli. Ni ono dobro, ni ono manje dobro, ali negdje u dubini sebe znam, nedvojbeno znam, da nekad stvari nisu onakve kakve se čine, jer je bio najnormalnija osoba koju znam: dosljedan sebi do kraja, nepotkupljivog stava u materijalnom siromaštvu kada je bilo dovoljno samo da se “proda”, podvije rep i uradi što i većina kako bi mogao zadržati posao. Ali – nije! Iza njega je ostao sin, divan mali dječak… Nadam se da će biti karakteran, principijelan, hrabar i nepotkupljiv na svog oca.

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom