priča koja je koštala 1/10 crne suknje na gumu

Najteže je uspjeti u svojoj sredini, u svojoj ulici, gradu, državi, pogotovo ako ta sredina, ulica, grad ili država praštaju sve osim uspjeha. A Bosna je zemlja u kojoj svaki uspjeh prolazi kroz fazu „vatrenog krštenja“: ovdje živi najkritičnija publika, publika koji svaki korak onih koji iskaču iz prosjeka gleda ispod oka i sa rezervom. Pa čak i onda, kada se ljudi dokažu i pokažu da nisu slučajno uspjeli u svom poslu, već da iza njih stoji ogroman trud, napor i odricanje, idalje se na njih gleda sa nepovjerenjem, kao na nekog čija vlastita zasluga nije njegova već pitanje sreće. Uspjeh se prati sa svom potrebnom podozrivošću i podsmijehom, a onaj koji je uspio da u svom životu ostvari nešto na šta bi bio ponosan, često biva meta ironičnih, sarkastičnih i snishodljivih komentara. Kada je u pitanju nečiji neuspjeh, situacija je sasvim obrnuta i dočekana kao nešto što je normalno i što se podrazumijeva. Ovo je sredina kojoj je omiljena rečenica da su ljudi neuspješni jer država ništa ne radi, a omiljena tema su političari. I ovo je sredina gdje većina nikad nije ni sama pokušala nešto da uradi za sebe ili, pak, za druge, akamoli, ne daj Bože, da se usudi da preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu i napravi nešto korisno od svog života. A ovdje, u Bosni, taj se kritički duh više usmjerava ka tuđemu uspjehu, nego ka vlastitom neuspjehu, jer je više onih koji gledaju tuđa nego svoja posla. Većina je mladih ljudi, koja se nije mogla nositi sa pritiskom takve okoline, otišla „vani“, u svijet u potrazi za svojom srećom.

Ipak, nije uvijek tuđa zloba ono što onemogućava nečiji uspjeh. Od kada je svijeta i vijeka, uvijek je bilo lakše ispričati problem nekom nepoznatom, nego svome najrođenijem i uvijek je bilo teže vidjeti razočarenje u očima dragih ljudi zbog neuspjeha od ravnodušnosti u očima onih koje slabo ili nikako poznaješ, uvijek je biti lakše pametan pred nekim ko te ne poznaje nego pred nekim ko te u dušu zna. Ono što ljude možda najviše koči u njihovom uspjehu jeste strah od vlastitog neuspjeha koji bi teže pao ljudima koji su ti bliži od onih koji su ti dalji. Pogotovo onima koji imaju podršku svoje sredine te se boje da će iznevjeriti njihova očekivanja i da neće opravdati njihovo povjerenje. Pokušati uspjeti u svojoj sredini mnogo je stresnije i stvara mnogo pritisaka nego što je pritisak od očekivanja ljudi koji te poznaju: kako od onih koji te bodre, podržavaju, koji ti pomažu i stalno su uz tebe, tako i od onih koji se podsmijavaju svakom tvom naporu i obeshrabruju te i u samom pokušaju. Mnogo je lakše uspjeti u sredini gdje je čovjek samo skoncentriran na posao i uspjeh, dok u sredini iz koje potječeš moraš da vodiš računa i o emotivnim relacijama koje ta sredina ima naspram tebe kao i ti naspram nje. Bosna je kao probni test koji iskušava onoga koji želi da uspije – stalno ga obezvrjeđuje, nipodništava, kritizira, istražuje njegove slabosti i mahana… a potajno, kao da se nada da će biti u krivu, da će onaj koji pokušava da u Bosni uspije, biti dovoljno jak i čvrst da odoli njenim sitnim pakostima. Čini se kao roditelj koji obrnutom psihologijom motivira dijete govoreći mu da neće uspjeti, a zapravo očekuje kontrareakciju: da dijete, željno dokazivanja svom roditelju, iz inata odluči da roditelju pokaže da griješi. I tako i Bosna, ispotiha sanjari o ljudima koji će osvijetliti njen obraz, ali, iz straha od poraza pojedinca, koji je i njen poraz, kritizira svaki pokušaj uspjeha iz straha da se i sama ne razočara. Jer, Bosna je domovina i kao majka svog naroda, naglas se ljuti, a u sebi strahuje i proživljava sve agonije njenih pojedinaca. Jer, svaki uspjeh pojedinca je i njen uspjeh, a svaki je poraz i njen poraz. I zato teško priznaje uspjeh i to samo onda kada je taj uspjeh već postignut i zagarantiran. Ovdje je uistinu teško, gotovo nemoguće uspjeti, ali ko uspije ovdje – uspjet će bilo gdje. Ovdje opstaju i uspijevaju samo najjači. Oni malo manje jaki, ali ipak uspješni, odlaze vani, jer ne postoji ovoliki pritisak. Međutim, taj uspjeh postignut vani i onaj uspjeh postignut ovdje, pred strogom publikom koja ne podilazi ukusima većine, mnogo se razlikuje u svom kvalitetu. Jer, u Bosni, uistinu uspijevaju samo najbolji (pazi interpunkcije! 😂) od najboljih.

Bosna ima zahtjevnu kritičku svijest prema svemu što odudara od prosjeka. Ona ne voli „uspjeh preko noći“ i sa razlogom je podozriva prema onima koji se na takav način „proslave“. Da bi bio uspješan u Bosni, taj uspjeh mora da kontinuirano traje – da postane konstanta koja, vremenom, uprkos njenoj podozrivosti i podsmjehivanju opstaje u svojoj uspješnosti. Bosna je kao rešeto koje odvaja lažni uspjeh od pravog uspjeha – ne priznaje uspjeh, sve dok je taj uspjeh ne demantuje, a onda se, velikodušno, miri sa tom činjenicom: da u Bosni, zaista, postoje uspješni ljudi. I tek onda, kada je taj uspjeh poznat i priznat, Bosna ga prihvata kao legitimnog i ponosi se onima koji su u njoj, a opet uprkos njoj – uspjeli.

Što ja ne mogu ovih općeseratorskih tekstova pa makar i moji bili.

Ja: Opet autosarkazam?!

Opet ja: Dašta.

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom

Comments (14)

  1. Što te ne uništi, ojača te.
    Bilo opšteseratorski ili ne, tako je.

    Mene više interesuje ugao koji slabo obrađujemo, jer ovaj obrađujemo.
    Šta je to uopšte uspjeh?

    Približiću na nečemu što nam je blisko.
    Ovdje sam pročitala, u jezgrima od po nekoliko rečenica/stihova, bolje tekstove nego one što su pod koricama pristojnih izdavača širom regiona u posljednjih 15 godina. Veoma su rijetki bili izuzeci pod koricama.

    Da li je, zato, validacija okoline neophodna za uspjeh?
    Nije.
    To veoma rano shvate oni iz prve rečenice ovog komentara, zato i jesu to što jesu.

    Slažem se, pomalo je tužno biti samodovoljan/samodostatan, ali, na koncu konca, takvi među ljudima i okončavamo – sami.

  2. Jesil ti Raro osjetila ovo na svojoj kozi, mislim ovaj odnos sredine koju si opisala ?

  3. Nije to samo u Bosni, svugdje je, pa i ovdje. Ali opet zavisi sta definiras uspjeh? Status/puno para u nekoj profesiji?

    Iz mog ugla, kljuc za uspjeh je, ignorisanje obicnih smrtnika koji nisu nista uspjeli i koji zive A4, znaci neautenticni normies.
    Sto je logicno u mojoj knjizi. A zato ti treba lijepa doza arogancije, ili sto bi neki rekli wannabe samouvjerenost da pljunes na svako misljenje osoba sa kojim nemas nista zajednicko.

    Jarane postat cu Jelena Karleusa sa kontroverznim naseravanjima 🤡

Komentariši