Najteže je uspjeti u svojoj sredini, u svojoj ulici, gradu, državi, pogotovo ako ta sredina, ulica, grad ili država praštaju sve osim uspjeha. A Bosna je zemlja u kojoj svaki uspjeh prolazi kroz fazu „vatrenog krštenja“: ovdje živi najkritičnija publika, publika koji svaki korak onih koji iskaču iz prosjeka gleda ispod oka i sa rezervom. Pa čak i onda, kada se ljudi dokažu i pokažu da nisu slučajno uspjeli u svom poslu, već da iza njih stoji ogroman trud, napor i odricanje, idalje se na njih gleda sa nepovjerenjem, kao na nekog čija vlastita zasluga nije njegova već pitanje sreće. Uspjeh se prati sa svom potrebnom podozrivošću i podsmijehom, a onaj koji je uspio da u svom životu ostvari nešto na šta bi bio ponosan, često biva meta ironičnih, sarkastičnih i snishodljivih komentara. Kada je u pitanju nečiji neuspjeh, situacija je sasvim obrnuta i dočekana kao nešto što je normalno i što se podrazumijeva. Ovo je sredina kojoj je omiljena rečenica da su ljudi neuspješni jer država ništa ne radi, a omiljena tema su političari. I ovo je sredina gdje većina nikad nije ni sama pokušala nešto da uradi za sebe ili, pak, za druge, akamoli, ne daj Bože, da se usudi da preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu i napravi nešto korisno od svog života. A ovdje, u Bosni, taj se kritički duh više usmjerava ka tuđemu uspjehu, nego ka vlastitom neuspjehu, jer je više onih koji gledaju tuđa nego svoja posla. Većina je mladih ljudi, koja se nije mogla nositi sa pritiskom takve okoline, otišla „vani“, u svijet u potrazi za svojom srećom.
Ipak, nije uvijek tuđa zloba ono što onemogućava nečiji uspjeh. Od kada je svijeta i vijeka, uvijek je bilo lakše ispričati problem nekom nepoznatom, nego svome najrođenijem i uvijek je bilo teže vidjeti razočarenje u očima dragih ljudi zbog neuspjeha od ravnodušnosti u očima onih koje slabo ili nikako poznaješ, uvijek je biti lakše pametan pred nekim ko te ne poznaje nego pred nekim ko te u dušu zna. Ono što ljude možda najviše koči u njihovom uspjehu jeste strah od vlastitog neuspjeha koji bi teže pao ljudima koji su ti bliži od onih koji su ti dalji. Pogotovo onima koji imaju podršku svoje sredine te se boje da će iznevjeriti njihova očekivanja i da neće opravdati njihovo povjerenje. Pokušati uspjeti u svojoj sredini mnogo je stresnije i stvara mnogo pritisaka nego što je pritisak od očekivanja ljudi koji te poznaju: kako od onih koji te bodre, podržavaju, koji ti pomažu i stalno su uz tebe, tako i od onih koji se podsmijavaju svakom tvom naporu i obeshrabruju te i u samom pokušaju. Mnogo je lakše uspjeti u sredini gdje je čovjek samo skoncentriran na posao i uspjeh, dok u sredini iz koje potječeš moraš da vodiš računa i o emotivnim relacijama koje ta sredina ima naspram tebe kao i ti naspram nje. Bosna je kao probni test koji iskušava onoga koji želi da uspije – stalno ga obezvrjeđuje, nipodništava, kritizira, istražuje njegove slabosti i mahana… a potajno, kao da se nada da će biti u krivu, da će onaj koji pokušava da u Bosni uspije, biti dovoljno jak i čvrst da odoli njenim sitnim pakostima. Čini se kao roditelj koji obrnutom psihologijom motivira dijete govoreći mu da neće uspjeti, a zapravo očekuje kontrareakciju: da dijete, željno dokazivanja svom roditelju, iz inata odluči da roditelju pokaže da griješi. I tako i Bosna, ispotiha sanjari o ljudima koji će osvijetliti njen obraz, ali, iz straha od poraza pojedinca, koji je i njen poraz, kritizira svaki pokušaj uspjeha iz straha da se i sama ne razočara. Jer, Bosna je domovina i kao majka svog naroda, naglas se ljuti, a u sebi strahuje i proživljava sve agonije njenih pojedinaca. Jer, svaki uspjeh pojedinca je i njen uspjeh, a svaki je poraz i njen poraz. I zato teško priznaje uspjeh i to samo onda kada je taj uspjeh već postignut i zagarantiran. Ovdje je uistinu teško, gotovo nemoguće uspjeti, ali ko uspije ovdje – uspjet će bilo gdje. Ovdje opstaju i uspijevaju samo najjači. Oni malo manje jaki, ali ipak uspješni, odlaze vani, jer ne postoji ovoliki pritisak. Međutim, taj uspjeh postignut vani i onaj uspjeh postignut ovdje, pred strogom publikom koja ne podilazi ukusima većine, mnogo se razlikuje u svom kvalitetu. Jer, u Bosni, uistinu uspijevaju samo najbolji (pazi interpunkcije! 😂) od najboljih.
Bosna ima zahtjevnu kritičku svijest prema svemu što odudara od prosjeka. Ona ne voli „uspjeh preko noći“ i sa razlogom je podozriva prema onima koji se na takav način „proslave“. Da bi bio uspješan u Bosni, taj uspjeh mora da kontinuirano traje – da postane konstanta koja, vremenom, uprkos njenoj podozrivosti i podsmjehivanju opstaje u svojoj uspješnosti. Bosna je kao rešeto koje odvaja lažni uspjeh od pravog uspjeha – ne priznaje uspjeh, sve dok je taj uspjeh ne demantuje, a onda se, velikodušno, miri sa tom činjenicom: da u Bosni, zaista, postoje uspješni ljudi. I tek onda, kada je taj uspjeh poznat i priznat, Bosna ga prihvata kao legitimnog i ponosi se onima koji su u njoj, a opet uprkos njoj – uspjeli.
Što ja ne mogu ovih općeseratorskih tekstova pa makar i moji bili.
Što te ne uništi, ojača te.
Bilo opšteseratorski ili ne, tako je.
Mene više interesuje ugao koji slabo obrađujemo, jer ovaj obrađujemo.
Šta je to uopšte uspjeh?
Približiću na nečemu što nam je blisko.
Ovdje sam pročitala, u jezgrima od po nekoliko rečenica/stihova, bolje tekstove nego one što su pod koricama pristojnih izdavača širom regiona u posljednjih 15 godina. Veoma su rijetki bili izuzeci pod koricama.
Da li je, zato, validacija okoline neophodna za uspjeh?
Nije.
To veoma rano shvate oni iz prve rečenice ovog komentara, zato i jesu to što jesu.
Slažem se, pomalo je tužno biti samodovoljan/samodostatan, ali, na koncu konca, takvi među ljudima i okončavamo – sami.
(Moj najdraži profesor mi je jednom rekao vrlo ozbiljnim tonom: “Rečenica je skupa.” Kimnula sam glavom kao da razumijem. Poslije toga sam hladno prodala deset ovakvih jeftinih pričica za jednu skupu, markiranu suknju. Šta sam suštinski uradila? Obezvrijedila riječ,
a uspjeh definisala materijalizmom. Bih li se trebala gaditi samoj sebi radi toga? – Bih.)
Upravo zato profesor nije ni rekao da se riječ / misao / vrijeme / vrijednost u najširem smislu iskazuje novcem, skupoća je imala drugo značenje – da se u malo riječi kaže puno / da misao izrazi smisao / da vrijeme, ma koliko ga je kvantitativno, bude provedeno kvalitetno / da – bilo šta – ima svoju “težinu”, zato i jeste najdraži.
Ko nije? Nema to toliko veze ni sa samim uspjehom jer po definiciji većine neuspješna sam osoba, ali ima veze s otporom okoline prema promjenama pojedinca općenito.
Nije to samo u Bosni, svugdje je, pa i ovdje. Ali opet zavisi sta definiras uspjeh? Status/puno para u nekoj profesiji?
Iz mog ugla, kljuc za uspjeh je, ignorisanje obicnih smrtnika koji nisu nista uspjeli i koji zive A4, znaci neautenticni normies.
Sto je logicno u mojoj knjizi. A zato ti treba lijepa doza arogancije, ili sto bi neki rekli wannabe samouvjerenost da pljunes na svako misljenje osoba sa kojim nemas nista zajednicko.
Jarane postat cu Jelena Karleusa sa kontroverznim naseravanjima 🤡
Mislim da je boli kurac fura svoj bad bitch stil u show bizu/muzickoj karijeri kao mnogi u americki umjetnici ili tamo wannabe kpop zvijezde u aziji. Glupo poredjenje nje ali ona mi je pala na pamet kad je vezano za balkan. Joj sad ce tramvaj doci sa Severininim uspjehom i uredkom u komentarima🤡😁
Dok ona na jahti ima sex i ispija sampanjac,i sprema se za novu turneju vi pacenici ljubomorisete i dajete joj jos vise paznje 🤣 ono zaokupirani ljudima koji ne jebu vas 2 posto 🤑💸
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam
Najteže je uspjeti u svojoj sredini, u svojoj ulici, gradu, državi, pogotovo ako ta sredina, ulica, grad ili država praštaju sve osim uspjeha. A Bosna je zemlja u kojoj svaki uspjeh prolazi kroz fazu „vatrenog krštenja“: ovdje živi najkritičnija publika, publika koji svaki korak onih koji iskaču iz prosjeka gleda ispod oka i sa rezervom. Pa čak i onda, kada se ljudi dokažu i pokažu da nisu slučajno uspjeli u svom poslu, već da iza njih stoji ogroman trud, napor i odricanje, idalje se na njih gleda sa nepovjerenjem, kao na nekog čija vlastita zasluga nije njegova već pitanje sreće. Uspjeh se prati sa svom potrebnom podozrivošću i podsmijehom, a onaj koji je uspio da u svom životu ostvari nešto na šta bi bio ponosan, često biva meta ironičnih, sarkastičnih i snishodljivih komentara. Kada je u pitanju nečiji neuspjeh, situacija je sasvim obrnuta i dočekana kao nešto što je normalno i što se podrazumijeva. Ovo je sredina kojoj je omiljena rečenica da su ljudi neuspješni jer država ništa ne radi, a omiljena tema su političari. I ovo je sredina gdje većina nikad nije ni sama pokušala nešto da uradi za sebe ili, pak, za druge, akamoli, ne daj Bože, da se usudi da preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu i napravi nešto korisno od svog života. A ovdje, u Bosni, taj se kritički duh više usmjerava ka tuđemu uspjehu, nego ka vlastitom neuspjehu, jer je više onih koji gledaju tuđa nego svoja posla. Većina je mladih ljudi, koja se nije mogla nositi sa pritiskom takve okoline, otišla „vani“, u svijet u potrazi za svojom srećom.
Ipak, nije uvijek tuđa zloba ono što onemogućava nečiji uspjeh. Od kada je svijeta i vijeka, uvijek je bilo lakše ispričati problem nekom nepoznatom, nego svome najrođenijem i uvijek je bilo teže vidjeti razočarenje u očima dragih ljudi zbog neuspjeha od ravnodušnosti u očima onih koje slabo ili nikako poznaješ, uvijek je biti lakše pametan pred nekim ko te ne poznaje nego pred nekim ko te u dušu zna. Ono što ljude možda najviše koči u njihovom uspjehu jeste strah od vlastitog neuspjeha koji bi teže pao ljudima koji su ti bliži od onih koji su ti dalji. Pogotovo onima koji imaju podršku svoje sredine te se boje da će iznevjeriti njihova očekivanja i da neće opravdati njihovo povjerenje. Pokušati uspjeti u svojoj sredini mnogo je stresnije i stvara mnogo pritisaka nego što je pritisak od očekivanja ljudi koji te poznaju: kako od onih koji te bodre, podržavaju, koji ti pomažu i stalno su uz tebe, tako i od onih koji se podsmijavaju svakom tvom naporu i obeshrabruju te i u samom pokušaju. Mnogo je lakše uspjeti u sredini gdje je čovjek samo skoncentriran na posao i uspjeh, dok u sredini iz koje potječeš moraš da vodiš računa i o emotivnim relacijama koje ta sredina ima naspram tebe kao i ti naspram nje. Bosna je kao probni test koji iskušava onoga koji želi da uspije – stalno ga obezvrjeđuje, nipodništava, kritizira, istražuje njegove slabosti i mahana… a potajno, kao da se nada da će biti u krivu, da će onaj koji pokušava da u Bosni uspije, biti dovoljno jak i čvrst da odoli njenim sitnim pakostima. Čini se kao roditelj koji obrnutom psihologijom motivira dijete govoreći mu da neće uspjeti, a zapravo očekuje kontrareakciju: da dijete, željno dokazivanja svom roditelju, iz inata odluči da roditelju pokaže da griješi. I tako i Bosna, ispotiha sanjari o ljudima koji će osvijetliti njen obraz, ali, iz straha od poraza pojedinca, koji je i njen poraz, kritizira svaki pokušaj uspjeha iz straha da se i sama ne razočara. Jer, Bosna je domovina i kao majka svog naroda, naglas se ljuti, a u sebi strahuje i proživljava sve agonije njenih pojedinaca. Jer, svaki uspjeh pojedinca je i njen uspjeh, a svaki je poraz i njen poraz. I zato teško priznaje uspjeh i to samo onda kada je taj uspjeh već postignut i zagarantiran. Ovdje je uistinu teško, gotovo nemoguće uspjeti, ali ko uspije ovdje – uspjet će bilo gdje. Ovdje opstaju i uspijevaju samo najjači. Oni malo manje jaki, ali ipak uspješni, odlaze vani, jer ne postoji ovoliki pritisak. Međutim, taj uspjeh postignut vani i onaj uspjeh postignut ovdje, pred strogom publikom koja ne podilazi ukusima većine, mnogo se razlikuje u svom kvalitetu. Jer, u Bosni, uistinu uspijevaju samo najbolji (pazi interpunkcije! 😂) od najboljih.
Bosna ima zahtjevnu kritičku svijest prema svemu što odudara od prosjeka. Ona ne voli „uspjeh preko noći“ i sa razlogom je podozriva prema onima koji se na takav način „proslave“. Da bi bio uspješan u Bosni, taj uspjeh mora da kontinuirano traje – da postane konstanta koja, vremenom, uprkos njenoj podozrivosti i podsmjehivanju opstaje u svojoj uspješnosti. Bosna je kao rešeto koje odvaja lažni uspjeh od pravog uspjeha – ne priznaje uspjeh, sve dok je taj uspjeh ne demantuje, a onda se, velikodušno, miri sa tom činjenicom: da u Bosni, zaista, postoje uspješni ljudi. I tek onda, kada je taj uspjeh poznat i priznat, Bosna ga prihvata kao legitimnog i ponosi se onima koji su u njoj, a opet uprkos njoj – uspjeli.
Što ja ne mogu ovih općeseratorskih tekstova pa makar i moji bili.
Ja: Opet autosarkazam?!
Opet ja: Dašta.
PODIJELI NA
TwitterFacebookLinkedInPin ItComments (14)
Što te ne uništi, ojača te.
Bilo opšteseratorski ili ne, tako je.
Mene više interesuje ugao koji slabo obrađujemo, jer ovaj obrađujemo.
Šta je to uopšte uspjeh?
Približiću na nečemu što nam je blisko.
Ovdje sam pročitala, u jezgrima od po nekoliko rečenica/stihova, bolje tekstove nego one što su pod koricama pristojnih izdavača širom regiona u posljednjih 15 godina. Veoma su rijetki bili izuzeci pod koricama.
Da li je, zato, validacija okoline neophodna za uspjeh?
Nije.
To veoma rano shvate oni iz prve rečenice ovog komentara, zato i jesu to što jesu.
Slažem se, pomalo je tužno biti samodovoljan/samodostatan, ali, na koncu konca, takvi među ljudima i okončavamo – sami.
(Moj najdraži profesor mi je jednom rekao vrlo ozbiljnim tonom: “Rečenica je skupa.” Kimnula sam glavom kao da razumijem. Poslije toga sam hladno prodala deset ovakvih jeftinih pričica za jednu skupu, markiranu suknju. Šta sam suštinski uradila? Obezvrijedila riječ,
a uspjeh definisala materijalizmom. Bih li se trebala gaditi samoj sebi radi toga? – Bih.)
(radikalnija sam od profesora. fundamentalista.)
Misao je neiskaziva novcem.
To je veći grijeh od kamate.
Naš grijeh, svačiji grijeh.
Došla si do suštine teksta.
Biće ti teško Raro.
Nešto si mlađa, pa si zato uzeh pravo.
Počni da ne osjećaš što se neosjećati smije.
Upravo zato profesor nije ni rekao da se riječ / misao / vrijeme / vrijednost u najširem smislu iskazuje novcem, skupoća je imala drugo značenje – da se u malo riječi kaže puno / da misao izrazi smisao / da vrijeme, ma koliko ga je kvantitativno, bude provedeno kvalitetno / da – bilo šta – ima svoju “težinu”, zato i jeste najdraži.
Jesil ti Raro osjetila ovo na svojoj kozi, mislim ovaj odnos sredine koju si opisala ?
Ko nije? Nema to toliko veze ni sa samim uspjehom jer po definiciji većine neuspješna sam osoba, ali ima veze s otporom okoline prema promjenama pojedinca općenito.
Nije to samo u Bosni, svugdje je, pa i ovdje. Ali opet zavisi sta definiras uspjeh? Status/puno para u nekoj profesiji?
Iz mog ugla, kljuc za uspjeh je, ignorisanje obicnih smrtnika koji nisu nista uspjeli i koji zive A4, znaci neautenticni normies.
Sto je logicno u mojoj knjizi. A zato ti treba lijepa doza arogancije, ili sto bi neki rekli wannabe samouvjerenost da pljunes na svako misljenje osoba sa kojim nemas nista zajednicko.
Jarane postat cu Jelena Karleusa sa kontroverznim naseravanjima 🤡
Jel JK definicija neobičnog smrtnika? 😁
Mislim da je boli kurac fura svoj bad bitch stil u show bizu/muzickoj karijeri kao mnogi u americki umjetnici ili tamo wannabe kpop zvijezde u aziji. Glupo poredjenje nje ali ona mi je pala na pamet kad je vezano za balkan. Joj sad ce tramvaj doci sa Severininim uspjehom i uredkom u komentarima🤡😁
Ko i mene jebe kad sam samo ljubomorna na nju, jel tako 😄
Dok ona na jahti ima sex i ispija sampanjac,i sprema se za novu turneju vi pacenici ljubomorisete i dajete joj jos vise paznje 🤣 ono zaokupirani ljudima koji ne jebu vas 2 posto 🤑💸
Pa to ti kaem, eo sam joj tri komentara posvetila, a ona i ne zna da postojim, kraljica jelde 😂