Vježba: prekratak život za preduge rečenice

Zidovi se nisu sručili na sveto tlo, iako se zemlja tresla, predmeti pomjerali, a luster ljuljao na plafonu koji je bio star i napola ohrndan kao olinjali pas čije oči svijetle u mraku i kao da ga drži neka nevidljiva ruka prkoseći svim zakonima fizike kao što dobrota ljudi prkosi svakom ne-dobru koje mu prognozira skori pad i kraj. A s druge strane, iz ljudskih napora da se uradi dobro, pa makar se sve sručilo u π…, uvijek nikne po jedan duhovni cvijet koji razlista svoje latice i miris onoliko kolike su razmjere tog dobra, jer nijedno dobro ne ostane uskraćeno svoga ploda pa makar i ne bio vidljiv golim okom – fantomski plod koji se intuitivno osjeti u blizini nekih ljudi – jer je čovjek stvoren da se trudi.

Iako će nekad nailaziti na pitanje zašto.

Iskušenja i poteškoće.

Opstrukcije.

Unazađenja, čak nekad i iz najboljih pobuda. (Da li se to prašta?)

Ali će svaki taj, i najmanji napor, ostati zabilježen na nekoj Ploči (fali mi u mom jeziku određeni član, ali može i veliko slovo) koja je stvorena davno prije svih ljudi na Zemlji.

– Pa znaš, još nisam sve utvrdila, al ide mi dobro (pa vidjela si i meni da zapinje, ali to je to, sad samo vježba)

– Hvala ti što me upućuješ na gradivo (hvala tebi što si predano čitala i analizirala i, evo, mašallah, rezultata: sretna <3!)

More je, najzad, tirkizno i svjetlucavo kao ljudska dobrota, vidi se i psećim i ljudskim okom jer se u njemu ogleda nebo iste boje koja svijetli na pučini i horizontu, tako da cijeli prizor djeluje nestvaran i bajkovit, iako stvaran i realan ili se samo takav čini da postoji u stvarnosti, a ne u ljudskoj svijesti, koja je podjednako i stvarna i nestvarna kao i svaka bajka koja ima svoje uporište kako u priči tako i negdje na javi.

– Zamisli, ne moraš ništa, spakuješ samo ono što je tebi potrebno i pravac Tihi ocean…

Jesu li cvjetovi sunca sudbina svih tih ljudi iza kojih ne ostaje sjena niti mrak i je li ovo samo još jedna narativna priča u kojoj se slažu samo lijepe i jedino svijetle misli, jer tamo gdje je svjetlo neće biti mraka, a tamo gdje je ljepota, neće biti mjesta za ružnoću, iako je ona neminovnost rečeničnih pukotina u kojima ni jedno slovo nije savršeno a ni lijepo – osim ono Božije, a Božije je slovo spušteno ljudima da Mu se dive i proučavaju Ga, iako je sâm Bog skriven iza xx zastora od ljudskih i psećih očiju stvorenoga svjetla s početka, stoga postoje Njegovi znakovi jer stvoreno oko-svjetlo ne bi moglo apsorbirati toliko Svjetlo niti bi u sebi moglo smoći toliko stvorene dobrote kojom bi moglo prepoznati i obujmiti Božiju.

– Ali, svejedno, zamisli…

***

Šta mislite o blogerskoj biciklijadi do Ilidže?

rara
Nako žutilo na dnu ekrana

2 komentara

Komentariši