“onda” je prilog za evoluciju

kakva sam i kako izgledam, ejs sad, dva ponekad sasvim suprotna pojma. nisam uvijek ružna ni luda, naprotiv, ali nisam uvijek ni normalna ni lijepa pa ne znam ni šta bih ti rekla ili slagala. onda sam razmišljala kako su me zadesile krajnosti, sudbina objedinjavanja roditelja u svom biću na koje sam ja nakalemila nešto svoje i nešto treće, a možda je iz mene samo izraslo nešto njihovo i zajedničko. onda sam se podsmijehnula svom podsmješljivom gledanju na osrednjost, jer osrednjost je dobra, uravnotežena, harmonična i umjerena bez oscilacija zbog kojih ne znam da odgovorim na najprostije pitanje kakva sam i kako izgledam. slikati mene ujutro i navečer su dvije verzije rare. Vidjeti me u najboljem i najgorem izdanju nisu dvije verzije rara nego dvije osobe rara. ništa mu nisam odgovorila. a onda mi je opet na pamet palo kako puno zamjeram, sasvim neosnovano, mojima koji su se konglomerirali u živi paradoks ipak jedne rare jer svako ima svoj paradoks, što bi moj bio poseban. onda se neko sa izrazitim smislom za humor začudio mom prezimenu totalno ignorirajući ime pomirivši sve moje naizgledne suprotnosti u jednom genijalnom pitanju. onda sam sjela u park gdje se uvijek nekako obrem u dva ekstremna raspoloženja, kad sam izrazito sretna ili izrazito tužna s namjerom da zapišem kako me je neko pomirio sa sobom tom jednom jednostavnom, osrednjom, umjerenom i nepretencioznom rečenicom. onda sam po ko zna koji put shvatila kako je srednji put najneturbulentiji. onda sam skoro zaplakala kad sam se sjetila da je ilhamija siroče koje nije ni zapamtilo šta u sebi sve objedinjava bez obzira na to kakav bio i kako izgledao. onda, zašto sam opet otišla iz jedne krajnosti početka na drugu krajnost kraja ako ih ne znam objediniti u priču? jer, ovo je smislena priča, samo tako ne izgleda. onda dođe trenutak kada odlučim sjesti u park i dati smisao naizgled nepovezanim dijelovima. onda mi na pamet padne ona rečenica – stvorili ste frankeštajna.

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom