Snagom (ne)izgovorenih riječi


Neće biti da je riječ samo mrtvo slovo na propalom blogeru?! Ako bi se čovjek zagledao unatrag sve do 1962. godine kada se pojavila knjiga How to Do Things with Words Johna L. Austina, vidio bi jednu intrigantnu teoriju govornih činova kojom je postavljena hipoteza da sve riječi nemaju istu snagu postizanja odgovarajućeg učinka u stvarnosti, ali mogu ojačati dotle da postanu obećanje i oporuka i slutnja i molitva i išaret i ibret i kletva i blagoslov i molba i zahtjev i prihvatanje i odbijanje i negacija i afirmacija i pitanje i odgovor i ovo i ono. A tek što neizgovorene imaju snagu… Ako je suditi po zaključcima knjige, naš način ponašanja, viđenja stvari i donošenja sudova uslovljen je načinom na koji se služimo riječima; one diktiraju razmišljanje a, samim tim, i djelovanje, ne obrnuto.

Navodno su sve životne nevolje, nesporazumi i konflikti od najbanalnijih svađa ili razvoda do svjetskih ratova rezultat komunikacijske „zbrke“ što nastaje usljed pojave kada riječi prestanu odgovarati stvarnosti. Zadaća opće semantike je da oslobodi upotrebu jezika od naslaga koje sprečavaju da vidimo stvari onakve kakvim one, uistinu, jesu. Uklanjanjem „pogrešnog“ značenje riječi, otklonili bi se i sukobi što od takva značenja potječu (neoaristotelovske semantičare poslati na pregovore između Rusije i Ukrajne).


Međutim, da li je sâm jezik razlog, a ne signal tih sukoba i može li se njesra širih razmjera popraviti pravilnom upotrebom riječi? Je li moguće ispraviti „pogrešnu“ riječ, ako se povedemo za postulatima opće semanike? Postoji li, uopće, nešto što se zove „pogrešna“ riječ ili smo mi ti koji griješimo (namjerom, riječju, djelom), a riječi samo odražavaju pogrešan način našeg razmišljanja ili način na koji mi doživljavamo stvarnost i djelovanje? Evo ne znam, nego nađoh neki seminarski iz opće lingvistike i neke svoje propale tekstove pa gledam je li ova teorija Korzybskog primjenjiva u praksi.

Helem, nije sporno da ispravljanje pogrešno upotrijebljene riječi počinje konstativima gdje oznaka odgovara označenom. U zavisnosti od razornih razmjera posljedica greške, snaga riječi treba biti direktno proporcionalna počinjenoj šteti kako bi imala moć da je ispravi. Jer riječi, kao govorni činovi, prevazilaze puku konstataciju tek onda kada osnaže u tolikoj mjeri da proizvedu određeni učinak ili da ga anuliraju: da rane ili izliječe, obeshrabre ili podstaknu, obraduju ili rastuže, pohvale ili pokude, nagrade ili kazne, upute ili zavedu, pomire ili zarate…. Svijetu je samo potreban dovoljan broj verbalnih sintagmi, iskrenih u konstativima i snažnih u performativima da bi postao ljepše mjesto?!

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom