Filozofija vremena [3]

Sjećaš li se kako smo dijelili vrijeme kontaminirajući dimenzije antropocentričnim zabludama mjerenja vlastitog i bezvlastitog postojanja? Mogu li, sada, evocirati nerealizirani smijeh nakon što sam shvatila da u ljudskom jeziku nikada nećemo reći „čovjek i njegovo on“ jer mi smo tī koji smo podijelili vrijeme na subjektivno i objektivno, doživljaj i događaj, a oboje određeno “našim ja“?

(…) Ti si, onda, sve moje apstraktne lokacije omeđio svojom fizičkom dimenzijom prostora iz čega se počela rađati slutnja o relativnom i apsolutnom, graničnom i bezgraničnom…

Filozofiranje o tome šta je stvarno, a šta ne. Tada si, sasvim naglo mada očekivano, odlučio da prestaneš određivati vrijeme i (do)pustio mu da ono odredi nas. A mi smo, realno, bili irealni, za sve ono što je bilo, ali što je trajalo kao ne-bitak, i za sve ono što je – nije došlo. Nedošljitak!

Iz ove (referentne) tačke, retrospektivno, hoću li se sjećati npr. egzistencijalne dimenzije tvog diplomskog rada i sadašnjeg pitanja da li si, onda / tada, vrijeme posmatrao kao prolazno i vječno kada mi se, hronološki, budu odmotavali svi odgovori pred očima jer sjećanje oživljava prošlost?! Ako je vrijeme bezgranično, kako ću te se sjećati i po čemu da te pamtim, jer, zanimljivo, ona nije sinonim za bezvremenost.

(A ti si ovo, daaavno, prerastao.)

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom