Ogoljavanje do ljudsKosti


Altijana, the Griffin


Dok su ostali vadili rokovnike i olovke za hvatanje bilješki, ona je nonšalantno izvadila ključeve, a glava vanzemaljca, koja se klatila s privjeska, veselo je zvecnula o zajednički stol. Da bih dokrajčila već načetu tišinu, pitah Sladak ti taj Spooky, da neće možda ujest? i dobih odgovor u vidu eksplozije zaraznog smijeha koji je probio sve zvučne zidove, izbrisavši nevidljivu liniju koja je dijelila spomenuti stol na moju i njenu stranu. Kako se od tog prvog susreta desilo da me zovne na moju prvu teraviju u životu ili da sihronijski rolamo Vilsonovim u ponoćnim satima, a da se ujutro, igrom slučaja, zajedno obremo u busu na putu za more jer smo obje uplatile isti penzionerski jednodnevni izlet, ne znam. Ne znam ni kako je došlo do toga da na poleđini razglednice iz Egipta stoji njeno ime uz fotografiju hotelskog wc-a s rolnom papira u krupnom kadru umjesto essahifetu-l-misri koje me svaki put iznova nasmiju kad razabirem suvenirsko blago pristiglih dnevnih novina iz cijelog svijeta. Niti znam kako je došlo do toga da budem toliko slobodna da, od svih ljudi, baš nju zovem svaki put kad se nađem u nevolji kao onda kad me je u ponoć kupila autom bez smijanja mojoj otužnoj pojavi kako bespomoćno sjedim bosa u parku izranjavanih stopala do članaka kao da su me faraoni ganjali oko piramida cijelu noć i sumanutoj ideji da obujem cipele s vrtoglavom štiklom prvi put u dvadeset i nekoj godini ravno iz starki a ni otkuda njoj ideja da mi bane u posjetu s istim onim zaraznim osmijehom i kutijama čokolade uz rečenicu koja rješava sve probleme kako nema toga što čokolada ne može da popravi. Ne znam ni zašto je dala sve što je imala da se spasu dva života vozeći me čiki iz treće priče.


Šareni i Sivko


Gledala sam dva bića: jedno, koje se borilo za smrt i drugo koje se borilo za život. Postoje priče koje u meni žive ili umru, koje izađu na smijeh ili suze, a jako mi je teško da ih pretvorim u riječi. Druga priča je upravo takva.


Sejo, Šaptač mačkama


Tako ga je nazvala Altijana dok me je vozila njemu. Mislila sam da se zeza. Kad je podigao Sivka u naručje s toliko ljubavi, nježnosti, brige i osjećajnosti, shvatih da je o njemu pričala i da je bila ozbiljna. Ima nešto u empatiji što nema ni u čemu drugom. Gotovo pa ljubav.


*Nepoznato ime* nosača Samuela


Razmišljala sam o Altijani. Mislila na Seju. Sjećala se mekanih šapa koje više ne čujem da tapkaju po laptopu dok pokušavam napisati post. Sivko je pokušavao lizati obrijanu nogu, trznuvši se na zvuk zvona. Ko je sad…
– Djeda Mraz!
Prihvatih igru i otvorih vrata. Ugledah plavu vrećetinu koja je valjda predstavljala džak s poklonom i bradatog lika koji bi, po svemu sudeći, imao biti onaj za koga se predstavlja. Upitno pogledah u džak pa u njega očekujući objašnjenje. I *Nepoznato Ime* lika iz ove priče ispriča meni priču o tome kako je i kojim povodom dospio tu gdje jeste. Ispričasmo se tako na vratima kao najrođeniji, iako smo se svega vidjeli u prolazu par puta. Usput se dotakosmo i Amara, šaptača Seji, a da smo duže popričali, garant bi se uspostavilo i da nam je Altijana zajednički prijatelj. No, kako pristojnost nalaže svakom Djeda Mrazu da se puno ne zadržava jer mora obići još djece koja vjeruju u bajke, utrapi mi onu vreću sa zimskim jaknama, poselamismo se i mahnuh njegovoj ženi i djetetu koji su ga čekali na ulici, ostavivši mi svoju vizitku na kojoj je pisalo nosač Samuel.


Aldin, moj psiholog


Često insistira na tome da ništa nije slučajno i da se sve dešava s razlogom. Po njegovoj teoriji, sve je povezano i sigurno postoji neka zajednička spona koja veže ove priče. Ideju o najdražim imenima sam ukrala Nikiju, koncept definiranja imena kroz pojmove i stvari sam klapila Mist, a atributivnost dobrote, ako bih je makar hipotetički mogla pripisati ljudima, otuđila sam od Vasionke. Mislim i da sam pokupila ideju gosta227 o povezanosti likova. Priče sam kidnapovala od života i sakrila na blog, možda nekad razabrem kakve veze imaju jedna s drugom.

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom