Ima poente, al sad priča fali

Jednom me neko, tačnije neka jedna, pitala za razliku između aktivnog i pasivnog sabura.

Pa sam ja, jer nisam znala odgovor, proslijedila to pitanje jednom našem blogeru i dobila vrlo precizan odgovor koji je imao svoje uporište u Božijem zakonu.

Sjećam se, iako je davno bilo, da sam čak slušala i neku emisiju na tu temu. Valjda je to bilo vrijeme kolektivnog buđenja svijesti o važnosti bdijednje na(d) granicama. Jedna od omiljenih tema mog omiljenog psihologa: čuvanje sebe i poštovanje drugog. Kompromis koji nije pregovaranje o pomjeranju nečijih granica – jer lični prostor nije teritorija koja se asimilira niti osvaja na račun drugog prostora; prostor “drugog” je, ipak, n e č i j i prostor, a taj je neko sam sebi prvi – već iznalaženje “ničije zemlje”, ničijeg prostora, onog javnog dobra koje je zajedničko i prvim i drugim u procesu pregovora o svojim potrebama. Ono što je u skupovima unija, nikako presjek. I ono što je konjukcija, ne disjunkcija. Ali, govor je bio isuviše formaliziran i teorijski, praktično neprimjenjiv u konkretnoj situaciji npr. kako objasniti djetetu da nije ok starijima reći da lažu, iako lažu? Kako ne žrtvovati pristojnost zarad istine niti istinu zarad pristojnosti, kako? Kako ne preći vlastitu granicu, a uspjeti ispoštovati tuđu ako se ni naše mjerne geometarske jedinice ne podudaraju…?!

I jednom, ne tako davno, dobila sam težak zadatak da, svojim riječima, napišem priču o (s)trpljenju za jedan islamski portal, ali tako da je mogu razumjeti i oni koji nisu muslimani. Sjećam se da mi se ta priča otegla u nedogled, sva u nekom napipavanju bilo kakvog zaključka koji bi imao ne samo uporište u šerijatu ali tako da bude lišen šerijatske terminologije i referenci nego da ima i svoju primjenu u praksi čak i za one koji kažu da ne “konzumiraju” religiju. Dakle, trebalo je napisati suštinu bez forme! Naravno, meni su se riječi “rasule” jer nisu imale nikakav utemeljeni oblik koji bi ih držao na okupu pa je – da se poslužim onom (iako odveć izlizanom) metaforom vode u napukloj čaši ili obeščašenoj vodi (a fala Bogu već smo tabirili šta se desi s fluida ako se defluidiziraju) – postojeća poenta iscurila zajedno sa bujicom neuokvirenih riječi.

U međuvremenu se desilo puno toga i ova je priča imala puno svojih kontekstualnih aktuelizacija, iako vjerujem da bi one bile puno zamljivije za čitanje od naredne poente:

Pasivni je sabur svojstvo onih koji vole Boga, a aktivni je sabur svojstvo onih koje voli Bog – prvi se mole za ono što je za njih najbolje na oba svijeta i strpljivo to podnose. Oni primaju od Boga. Drugi, koji se mole da dosegnu Božije zadovoljstvo aktivno “žrtvuju” ono što im je dato dajući ga Onome Koji im je dao. Oni su trpeljivi u akciji i djelovanju.

Digresijsko pitanje koje je otvorila ova poenta je da li se, radi ovakvih razmišljanja, zapalo u panteističke zablude poistovjećivanja Onog Koji Voli s voljenim i gdje je tu granica ako je uopće i ima, no to je neka druga tema.

(Da je on tu, ovaj bih tekst konvertovala u pjesmu. Pjesmu bih hermetički zatvorila nerazumljivošću za većinu. A on bi je, svakako, osjetio. I pitao zašto je ovako nepitka.)

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom