Takav dan

(actually miss the undine's voice…

Listen to Šal od s v i l e . . . . ..m4a by Abdurrahmana on #SoundCloud
https://soundcloud.app.goo.gl/3CjAZ

ovaj je više hronike radi.)

rara
Nako žutilo na dnu ekrana

37 komentara

    1. ni meni (u sebi čitam “nimeni”) se ne sviđa(m), al danas tako. Ima, iako, beli, piše “na rame”, al to što ja novoštokavski prenosim akcenat na proklitiku i dalje ne opravdava što ti izazvah horor-jezu u kostima 😅 nego, izguglaj Rundekov lyrics “Šal od svile”, pročitaj ti i popravi mi dan 😊

      1. Ma, jesi li ti ovo Raro?

        Jasminka Šipka bi to dotjerala za dva i po mjeseca, sjajna teta! Teorija je jedno, a praksa sasvim drugo. Bila bi veoma zadovoljna rezultatom. Zauzimanje dublje lage glasa kako bi se oslobodio prostor za dinamiku i više tonove usljed naglašavanja, oslobađanje volumena glasa; postizanje efekta “šuškavosti” ili strogoće ili topline ili hladne ujednačenosti ili ljutnje ili.. Mogućnosti su veoma velike😊

        Oslobođen volumen glasa je nešto predivno, zaljubljena sam u to.

        Mojih je čitanja pun Net, i previše. Doduše, veoma je malo toga što bi, po literarnoj formi, odgovaralo Rundekovom “Šalu od svile”.
        Vidiš, zanimljivo, nikad nisam snimila iščitani tekst koji nisam napisala sama, sada to uvidjeh😳

        1. Jel morem uložit džokera umjesto odgovora? 😁

          Dok bi se dotjeralo, prošla bi me potreba da nešto uradim s ovom emocijom, a željela sam da je ispoljim jer me trenutno spopala, nadam se i prolazno – sad, to što ni meni ne zvuči lijepo, indikativno mi je na više razina od kojih su najmanji problem glas i dikcija, to su posljedice totalne nemelodičnosti, disharmonije (i svašta još nešto uočih, a ti to vjerovatno i puno bolje primjećuješ jer imaš sluha). Meni je bila bitna smrznuta i ukočena emocija i kako se ona manifestira u glasu,kao anksioznost i emocionalna zaravnjenost. Naravno, nisam to odmah mogla znati, nego tek sad, naknadno, kad slušam s otklonom od vlastite emocije. A moguće i da sam se negdje, podsvjesno, nadala da je u pitanju samo averzija na vlastiti glas sa snimka, ali nije, samo što to ne bih znala, da nisam podijelila. Smatram ovo bolnom, ali korisnom spoznajom 😁

          1. Ako misliš da nije moguće bolje pisati, ljepše slikati, a ne misliš, niti misli iko, onda nije moguće sa bilo kakvim glasom, naglašavam bilo kakvim, napraviti estetično primamljivo publikovanje.
            Sasvim suprotno, mnogo je lakše, odnosno mnogo manje truda treba.

            U mojoj je knjizi ovako – sve što se djelovanjem čovjeka može usavršiti nije bolno, nego je predivno😊

          2. Pošto ti nije bilo mrsko da verbaliziraš dobro prepoznati tok mog mišljenja, potvrdit ću ti da si dobro uočila oblak iznad moje glave u kojem se formiralo pitanje a ošta će mi to: jer, talenat je talenat, tehnike da nešto bude podnošljivo / prihvatljivo su rad, a ovaj ludi osjećaj da se nešto izrazi pa kakvo god da “ispalo” je isto n'akav faktor za sebe. Za vrhunsku interpretaciju je potrebno sve troje, a kada sam ja konkretno u pitanju, nemam nijedno osim nekog nedentificiranog poriva i radoznalosti da nešto probam kako bih vidjela na šta će izaći, takvo, sirovo i neobrađeno, no nikad u tome ne bih postignula izvrsnost, pa čak ni uz pomoć cjeloživotne vježbe, tako da mi je to u redu kao igra, ovaj blog i jeste u neka doba postao prostor ličnog eksperimenta (filter više nešto baš i nije odgovarajući naslov, treba preimenovati, prestala da prosijavam sadržaj). Shvatam metodološki savjet da se proba bolje i drukčije, ali ono što bi se time postiglo je pakovanje krajnjeg proizvoda u celofan (dobro je da ne stresira okolinu), ali opet izostaje ono što to nešto čini “zaraznim”. E, zato je vrhunska umjetnost divna i ne može se lažirati 😊, a sve drugo, ako se “nacica” jeste bolni prosjek. Donekle mi prirodno radi “osjećaj” za lijepo, ali taj je osjećaj konzumentan, ne stvaralački tako da u mojoj knjizi postoji ovdje prazan list gdje u fusnoti piše da se autor ne može sa svom potrebnom ozbiljnošću uživjeti u ovu vrstu mimesisa da bi je producirao, ali da ga dirne kada to neko drugi radi, a zašto je, ipaaak, pokušao da to uradi – evo, i to je razabr'o sam sa sobom i dođoh do zaključka da me nagnala neka niža sila 😁

          3. Bolni prosjek? Kada si prosjek u oblastima od semantike, preko preživljavanja u šumi, matematike, fizike, građevinarstva, muzike, pokreta (plesa), politike, prava, muže krava, rada po domaćinstvu i kuhanja.. itd., itd., itd., to su divna postignuća. To se zove horizontalni razvoj, i uvijek se nešto novo da saznati, spoznati i savladati; bude na zadovoljstvo i korist i osobe koja taj razvoj nosi i ljudi oko nje, šire zajednice također.

            A u istoriji ljudske civilizacije nekako je najviše istican vertikalni razvoj, posvećeništvo. I logično je, jer je posebno, nesvakidašnje, fascinantno. Ipak, ukupni resurs ljudskoga znanja najviše počiva upravo na malim i upornim koracima trudoljubivog prosjeka koji se horizontalno razvijao i tome, također, treba dati zaslužen omaž.

            Poenta je, dakle, da ne može, i da postoje sve pretpostavke u smislu talenta, da o d m a h i incidentno bude izuzetno. To su mala čuda😊 Stoga, da ne zalazimo dalje u dijalektiku, shvatila si.

          4. Za poboljšavanje uvijek jesam, za ambiciozno forsiranje nisam, ali jesam za to da se sve proba kako bi čovjek otkrio u čemu je najbolji jer dosad nisam upoznala čovjeka, a da u nečemu nije izvrstan. A mislim da bi svako trebao da radi primarno ono u čemu jeste najbolji, a da to nije na štetu (idalje izgovaram “naštetu” 😆) sebi ili drugima.

          5. Ja ne znam u čemu sam najbolja (u svim stvarima koje ozbiljno shvatam i dovoljno ih dugo radim postanem veoma dobra, a gotovo sve ozbiljno shvatam).

            U čemu si ti najbolja?

          6. Ti si kao naša opozicija. Protiv sam toga i toga, ali ne znam šta zagovaram😊

            Šalu na stranu, dobar odgovor. Ali, sada još bolje pitanje koje se vraća na tvoju poentu iz prethodnih komentara – zar moramo biti najbolji u nečemu da bismo to radili? Ne moramo. Dovoljno je da dajemo tome dužnu pažnju i napredovaćemo u progresiju sa svakim novim korakom. Trud, volja i ljubav, ti stubovi konstrukcije, veoma su važni. Svjedočim da ih Stvoritelj veoma poštuje i obilno nagrađuje.

          7. Recimo da sam veoma dobra u tome da ne moram da poentiram ono šta zagovaram 😊

            E, šalu nastranu (ne mogu da odolim, džaba sve), ali ako sam dobra u čišćenju – moj poslodavc tvrdi da sam mu najbolji radnik koji je imao – onda ću radije ulagati u edukaciju koja će me na tom polju unaprijediti, nego u čitanje koje je npr. kod Undine toliko lijepo i prirodno samo od sebe.

            A ono s čim sam saglasna u tvom komentaru jeste da čovjek ne mora biti bolji od nekog drugog (jer i od mene garant postoji neko bolji i u čišćenju, ako ne u mojoj agenciji, a onda u nekoj drugoj), već da postigne svoj optimum i da bude bolji u odnosu na sebe od jučer i to je taj rast i trud kojim je Stvoritelj zadovoljan – unapređenjem vlastitih kapaciteta, vještina, sposobnosti ali i ovog: učinka. Ono što želim da poentiram jeste da ne mora biti takav u svemu i po svaku cijenu razvijanja svestranosti gdje bi u svemu bio prosječan, već da taj rad i trud usmjeri u specijalizaciju unutar jedne oblasti i da tu pruži svoj maksimum; da ne rasipa energiju na sve strane jer sublimirana energija daje bolje rezultate od one koja se disperzno raspršuje.

          8. Na stranu nastranu😊 (promijenimo po rodovima – zar se ovdje, pobogu, uopšte t r e b a mijenjati po rodovima, da li je to dopustivo?; uhvatimo nedopustive značenjske rupe i dvosmislenosti, jer jezik je primarno značenje i jasno ukazivanje – jesam li ja to jezikoslovac i semantičar?), ne mora iza svake znatiželje za usavršavanjem u raznim sferama ljudske djelatnosti ležati isforsiranost kao početni motiv. Može, prosto, biti riječ o jednom prirodnom toku u razvoju, koji je, pride, uzbudljiv i izazovan, samomotivirajući, pa i iscjeljujući od naviknutog, što zna stvoriti čvorove (iz čvorova težine, pa kaste, pa elite, “niže”, “više” – ode ovo daleko, ali je upravo tako)😊

          9. Prilozi, pogotovo ovi što su prijedložno-padežno srasli, postaju nepromjenjiva vrsta riječi, a samim tim, ovako izgovoreni, gube kategoriju roda tako da ti je sada uža specijanost područje morfologije 😊

            sviđa mi se ovako postavljena stvar: npr. nedavno me je jedan psiholog učio da čitam naglas (e, ovdje se stvarno tako piše, kunem se :pobožno stavlja ruku na Pravopis: ) dječije priče, ali ne zbog samog čitanja, nego što je želio da ga neko uspava pred spavanje 😁 i meni je bilo zanimljivo i motivirajuće zato što sam otkrila neke barijere koje me u tome sprečavaju: činjenicu da glas doživljavam kao “avret” (stidno mjesto žene) i da mi je, zapravo, nelagodno, jer osjećam da svoj glas zloupotrebljavam u neetične svrhe pošto mi taj lik nije muž. Sad, nekome je izazov da tu nelagodu pobijedi, meni nije, ja sam shvatila da mi je dio ličnosti i da želim da ju zadržim, iako sam, uprkos tome, imala potrebu da je (pre)ispitam a i motivaciju sopstvene potrebe za čitanjem. Međutim, i dalje stojim iza toga da čisto čitanje i ista takva motivacija ima terapeutski učinak na slušaoca, nerijetko i katarzičan. Moje je čitanje imalo drugi, oslobađajući, karakter, ali samo za mene. Zato na ovom prvom treba da se radi, a ovo moje nije potentno i tu se ne može mnogo uraditi, ali, ako se ukaže potreba da bude, imat ću ovaj razgovor na umu 😊

          10. Pravopis je i da se nastrano piše nastranu, što implicira da istom ne treba neizostavno prilaziti na način koji može asocirati na riječ pobožno. Posebno zato što ga svako malo pametne čike mijenjaju – sasvim razumljivo.

            Shvatila sam zaključak, drago mi je što smo imale zanimljivu razmjenu (unutrašnjih dobara)😊

          11. Ali da se vratimo semantici: nastranu (odgovor na pitanje kako?, u značenju “zanemariti, staviti ‘pod sporedno, nebitno'”), na stranu (pitanje: koju?) pa nije nastrano, prosto radi značenjske distinkcije.

            A ovo za pobožno bijaše ironično, ali norma je zakon, a zakon se treba poštovati 😁 jeste da ga ja prva kršim, ali to je zato što, eto, poznajem rupe u tom zakonu.

            “Unutrašnja dobra” ❤😊

        2. Raro, udžbenike sam davno konsultovala, mislila sam da širimo. Smijemo li ili ćemo o (ne)svetim kravama?😊

          Za to značenje postoji -po strani- ili -na stranu-. Značenjski bez dilema, jasno, upućujuće i zvučno bolje. Osim toga, nebitno je na koju stranu, jer je svakako po strani, mi se držimo biti. Idemo pravo.

          -Nastranu-; imaš samo razliku u akcentu. Jer, “nastranu ti šalu čujem sad”. Ili, kod nekoga profano raspoloženog, “nastranu ti (zamisli žensku osobu) je*em”. Itd., itd. Što će reći da si ti to sve skapirala još sa prvim mojim komentarom o problematičnom značenju i hulnom mijenjanju po rodovima, ali jok, pravila (koja ovdje njeguju očigledan značenjski gap, a što je primarno u jeziku da ga ne bi trebalo biti kada je to god moguće), pravila, pravila….
          Ovdje, loše pravilo😊

          1. Ne bulazniš, radi se, jednostavno, o normama. To što je prepoznato ovo ili ono (evo primjer i za “ono” drugo https://i.postimg.cc/BnY8B29m/Screenshot-20210704-004752.png) govori o nečem trećem, a to je da se jezik prirodno opire normiranju što ne znači da nema neke svoje unutarnje i vanjske zakonitosti koje čine da on, isto tako, još prirodnije teži egzaktnosti.

            Kakve veze sad ovo ima s mojim neuspjelim i totalno groznim snimkom s početka posta? 😁

            Pa, eto, ima, ono je gore neartikulirani, divlji i nimalo normativizirani snimak, ali njegova autentičnost je po nekim pitanjima indikativno zabrinjavajuća u smislu moje nesposobnosti da adekvatno izrazim kako se osjećam, i gle paradoksa, upravo se tako i osjećam: da se ne osjećam izražajno adekvatnom tako da je odraz na mjestu. I tu se treba raditi na suštinskom problemu (kao što se u jeziku ispituju njegovi mehanizmi), a dikcija i glas su samo površinska struktura, kao i norma jezika, koje na kraju pokazuju i sve nakaradnosti (iako bi, da su izvrsno izvede, kao što nisu jel, pokazale savršenstvo sistema).

            Tako da – ako se već na nečemu radi, radi se suštinski i iznutra, ne formalistički i spolja, pardon, s polja (mislim i dalje spolja).

            Pa, ako da zadivljujući rezultat, onda je i sam proces bio valjan, izvrstan, a, ako ne dâ, tu onda nešto sistemski ne štima.

            A dijagnostike radi, važna je ta autentična sihronijska slika (pa eto bila ona i jezička), a ne ona ulickana estetskim zahvatima, da bi se moglo suštinski intervenirati kod ovih “iskakanja” iz sistema kja su evolutivne prirode.

          2. Širimo, ali širimo polahko jer uživam u razgovoru s tobom: zašto sam zapela (neslučajno?) za ovo sastavljeno pisanje riječi na više mjesta?

            Da ti nešto demonstriram: većina su mojih profesora s fakulteta, neki od njih i autori Pravopisa, zagovornici teze da ne postoji nešto što se zove “osjećaj” za jezik, već da je ljepota pisane riječi, njena normativna strana, isključivo pitanje tehnike, zanat pa se analogija primjenjuje i tamo gdje se primjena određenog pravila opire prirodi jezika. A zbog čega se dešava da su takvi analoški oblici normirani i propisani kao standardni? Zato, jer je neki fini, uporni i ambiciozni čiko u svom Pravopisu rekao da je tako, iako je jezička kompentencija mnogo više od pukog poznavanja jezičkih pravila jer uključuje i onaj prirodni, intuitivni osjećaj koji se spontano buni protiv “silovanja” jezika u pokušaju da se zarobi u krutu normu. A onda, nasuprot takvog profesora, imaš drugog profesora, koji gotovo i fizički “osjeća” riječi, shvata mehanizme njihove produkcije, vidi odstupanja od pravila. Prvi je naučio da se prihvatljivo izražava pa je čak dogurao i dotle da uspostavlja jezički standard, ali ovaj drugi je, jednostavno, prirodno nadaren, a formalno obrazovanje mu je samo omogućilo da taj talenat bude pravilno artikuliran i to bi bila neka razlika između osrednjosti i izvrsnosti.

          3. Da, o ovome smo već razgovarale. Ne sjećam se detalja, ali sam posve sigurna da smo se, i to prilično duboko u obradi, dotakle toga.

            Jedina razlika, sada se to kristalizuje, među nama dvjema u pristupu početnoj temi je da ti insistiraš da je talenat presudan, a ja insistiram da je želja, PRIRODA MOTIVA, zatim volja i, napose, uloženi trud presudan. Ok., ispravka; ponekad, ali izrazito rijetko, talenat je toliko incidentan, da ruši sve pred sobom. Dar od Boga. Tačka. Ovo -izrazito rijetko- također čitaj kao incidentno.

            E sada, taj ulašteni drugi profesor, jezički zakonodavac😁
            Koja je priroda njegovog motiva (?), jer želju, volju i, valjda, trud ima. Želja može biti potaknuta sa ostvarenjem moći; volja, ako je sistematičan, a mora biti da bi iznjedrio Pravopis, je alat s kojim mora raspolagati da bi utažio svoj motiv za ostvarenjem moći. Trud? Male pčele radilice, koje sitno plati ili im mnogo toga obeća a ništa ne ispuni, zapravo mogu odraditi glavninu najzamornijeg dijela posla. Što znači da on nije razmišljao o -nastranom-, jer priroda njegovog motiva nije stvarna zapitanost, znatiželja, uzbuđenost nad onim što razmatra i čime se bavi, nego, eto, neki status.
            Moja teza, okušana u praksi, je da ova istinska zapitanost postiže odlične rezultate. Možda ne izvrsnost, na način kako bez daha ostavlja dar od Boga, ali zaista odlične i široj sredini zanimljive rezultate svakako da😊

          4. (Spoznajna digresija: uočila sam jednu zakonitost, a to je da je teže nešto poentirati u širećem kontekstu nego u sužavajućem, valjda otkuda izreka da se vratimo u kontekst – ali neću još, ček još malo da prošetam okolo :D)

            Za mene je priroda motiva, onog valjanog, izvrsnost u namjeri a i to je svojevrsna izvrsnost koja izdvaja od bolnog prosjeka: međutim, sama bit namjere jeste da, ako je ona, zaista, izvrsna, ostaje – skrivena, pa se ta izvrsnost ne očituje spolja (da, da, spolja) i zato, da se nadovežem na drugi pasus, jako je nezahvalno govoriti o tuđim namjerama jer namjera je jedina stvar koja nije između ljudi već između čovjeka i Boga i stoga ona jedina ima snagu da, udružena s voljom, radom i trudom, parira talentu (dovde se slažem). Pošto ne možemo svi biti izvrsni u svemu gdje poželimo da budemo, sigurno možemo imati jednu stvar u kojoj jesmo najbolji i ta stvar jeste vrijedna dograđivanja i poboljšavanja. I dovde saglasna.

            Da se sada vratim sad u jezički kontekst, pa onda u kontekst onog nesretnog snimka. Ne mislim da je izvrsnost učinka uvijek posljedica izvrsnosti namjere (nekad se izvrstan učinak dešava sasvim slučajno, kao proizvod talenta), ali izvrsnost namjere uvijek garantira izvrstan učinak, a da se on tako i ne manifestira, i dalje je postoji izvrsnost same motivacije (idealizam je izvrsnost per se) a, ako se to dvoje poklopi, a najčešće se i poklapa jer je to prirodna posljedica, onda je to izvrsna izvrsnost); međutim, biti fokusiran samo na učinak, a ne na transformativni proces, liči na robovanje Bogu ne zato što ti se robuje, nego jer je to put koji te vodi u raj, a to je trgovina: i pazi ovo, to je prosječan vjernik (u islamu se njegovo robovanje naziva ibadetom trgovca, ali nije neprihvatljivo, jednostavno, nije izvrsno u namjeri već u učinku i to je ok jer je to prirodna posljedica; a onda imaš i ljude koji robuju Bogu jer teže Allahovom zadovoljstvu, i kod takvih ljudi izvrsne namjere mi uvijek na pamet – ovdje mora odvojeno – padne Rabijja Adevija, k.s., koja kaže “ako ti robujem radi Dženneta, baci me u Džehennem…” i nije isključeno da tamo stvarno i bude bačena, ako je tako – ona čak ni sama ne ulazi u vlastitu namjeru – ali da je od onih iskrenih u svom robovanju… opet ni ovdje ne smijem tvrditi da jeste… a ako i jeste, a mooožda jeste, ipak neću da joj kvarim to riječima i tu ću se zaustaviti. I, što bi ti rekla, nema šanse da, ako i bude bačena, tamo i ostane, jer… jednostavno njena priroda ne odgovara tom okruženju, to nije njeno prirodno predisponirano stanište, ali da kategorično tvrdim, ne smijem, to su Božija “posla”.). pa se dovde uslovno slažem. Ako je tako.

            Ljudi se mijenjaju, ljudska se stanja mijenjaju, jezik se mijenja, shodno tome, i Pravopis se mijenja, nije statična kategorija. To što nisam uvijek bila zadovoljna nekim rješenjima iz Pravopisa, ne znači da smijem na ovakav način da ulazim u nečiju motivaciju, ali ono što sebi dozvoljavam jeste da napravim razliku između profesora koji nije isključiv i redukcionistički po pitanju normiranja pa vidim izvrsnost u toj njegovoj širini koja fleksibilno ostavlja prostora za više oblika – pa se, shodno tome, ni pravopisna pravila ne bi morala ovako često mijenjati i onoga za koga je ispravno samo i isključivo onako kako je naučio / pročitao bez osluškivanja kako taj govor odjekuje u praksi pa ga ta rigidnost nečesto košta toga sam sebe mora derogirati, što, opet, nije loše jer raste i nadograđuje se. Sa stanovišta nauke, obojica (ne govorim o konkretnim ljudima, govorim o principima prosječnosti i izvrsnosti utjelovljenim u zamišljene likove koji, slučajno i nenamjerno, mogu imati veze sa stvarnim ličnostima) imaju validnu akademsku dozvolu za posao kojim se bave, jedino je, što bi se reklo, veće unutarnje dobro u ovome koji se jezikom bavi jne samo što mu je to izbor na kojem je radio i usavršavao se nego i životni poziv za koji je predisponiran jer radi ono u čemu je svakako bio najbolji i prije te nadogradnje. Da se ovaj drugi, prosječni, time bavio iz hobija, amaterski, ne bih ga ni spomenula, ali ga spominjem samo u slučaju da forsira jezik kao životni poziv na uštrb nečega gdje bi i on mogao da bude izvrstan: i to je ključno mjesto gdje se, čini mi se razilazimo: ako je jezik ono u čemu je on najbolji, onda podržavam totalno (iako ne mora biti bolji od nekog drugog), ali ako je bolji u oranju, a forsira jezik da bi u tome bio prosječan, onda to smatram bolesnom ambicijom (a ne uspjehom), bez ulaženja u tuđu namjeru, jer samo Bog i on znaju šta je pokretačka motivacija. Ja znam za sebe kad je ono moje čitanje u pitanju.

            I da se sad vratim na svoje čitanje: ako ti lijepo kažem da sam motivirana bila nižom silom (i da bi rad na tome bio forsiranje jer mi ne leži nikako), onda mi vjeruj na riječ i ne pokušavaj me meni opravdati iz najplemenitije namjere (jer ja svoju namjeru bolje poznajem), a priroda motiva mi nije bila dobra. ne samo učinak. Da jeste, ja bih to stvarno pokušala da popravim, kao što se trudim i da popravim druge stvari. Ali, ovo nije vrijedno popravka u učinku, već popravka u samoj namjeri. Popravljati hoću, samo ne dikciju i glas, već ovo nešto ‘vamo prioritetnije i ostaviti vama da čitate koje je prirodno lijepo slušati.

            Huh.

            😀 (Ako nisam hiljadu puta editovala da adekvatno izrazim misao s poentom…, ali ovo je bilo vrijedno popravljanja jer sam si me potakla na razmišljanje dok sam ti odgovarala.)

Komentariši