Hm

Nekako mi se posljednjih godina pred Bajram potrefi pješačenje Vilsom usred najveće špice. E ove godine me je u tih dvadesetak minuta osunčalo sa svih strana, potom me na pravdi Boga kvalitetno zalilo iz nekakvih oblaka koji se nisu hotjeli zdogovorit su mojim proljetnim sandalama da me poštede mokrijeh nogā pa śjedoh na trolu u Hrasnom. I sad počinje: jedna velika odrasla ruka, jedna dječija malecka i jedan zveket kovanice od 2KM. Mislim da sam prispjela na pola radnje kad je igra već uveliko počela. Pretpostavljam da se prije Hrasnog zbilo to da je đetiću slučajno ispala kovanica pa se širokoleđna momčina sagnula da je dohvati i vrati djetetu. I tu bi možda i završila priča da se ta gesta nije dojmila frčkavog mališana, ali izgleda da je on u njoj vidio mnogo više od uobičajne radnje, pa je svako naredno „ispuštanje“ kovanice bilo namjerno, popraćeno sve glasnijim smijehom kada bi mu kovanica bila uredno vraćena. Ostali putnici zajedno s mamom koja je držala dijete, blagonaklono su gledali hippie lika s dopola obrijanom glavom i repićem kako se saginje po ko zna koji put, uvijek s istim osmijehom i smirenošću, izvodeći trikove koji su bili sve kreativniji i zabavniji. Kovanica je svaki naredni put letjela sve dalje i što ju je teže bilo dohvatiti, trikovi s kovanicom su postajali sve kreativniji, a dječiji smijeh sve jači. Maloprije prebiram neke kovanice po novčaniku, pa me ona od dvije kaem podsjeti na to da bih i ja kao “slučajno” fulila stanicu samo da odgledam igru do kraja, ali su mi bile mokre noge pa izađoh na svojoj. I sad se sjetih da dijete, zapravo, nije ni imalo obuće, samo čarapice. Kad sam ja ovo ostarila i u šta sam se pretvorila?

rara
Nako žutilo na dnu ekrana

5 komentara

Komentariši