Nastavak žute knjige

– Elhamdulillah, pomisli. Bol se pojača i drugi talas je zapljusnu još jače.
– Elhamdulillah, reče ovaj put poluglasno, ne znajući govori li za sebe ili se obraća melecima u želji da svoju nutrinu podvrgne spoljnoj artikulaciji dosljednosti onoga što je izgovorila prije ove navale boli.
– Elhamdulillah, ponovi po treći put.  Bol poče polahko da jenjava.

Sjetila se da mu je jednom davno pričala kako sve ima svoj edžel i kako poslije svakog vrhunca, nužno, slijedi pad. To je čula od mame. Dalje je rezonovala da otuda jamačno dolaze i smjene epoha, književnih pravaca, muzičkih stilova, političkih režima, društvenih poredaka… Otuda i ova njena smjena unutarnjeg i lirskog monologa. Otuda, sve dok ima nadzemaljskog kuveta da se smjenjuju dan i noć, ljubav i mržnja, dobro i zlo, ljepota i ružnoća, bit će i ovog svijeta sve do njegovog konačnog poravnanja. Sjetila se kako se predstavljala genijem, ludom, psihologom, šizofrenikom, mistikom, fanatikom, mazohistom ,stokholmskim sindromašem, pesimistom, idealistom i nikad, nikad i nikad realistom. I pitala se je li to zato što nije niti jedna od tih ili, možda, zato što su se u njoj smijenile sve te forme. Ili, možda, tek puko naslućivanje pojedinih manifestacija koje je željela da razumije bez ikakve druge satisfakcije. Sjetila se kako je jedom, opet potaknuta tim čovjekom, pomislila i kako voli bol koja Njemu vraća više no radost zbog koje Ga zaboravlja. Otuda, kada bi se pojavila ta bol, vraćala se Njemu, Najjedinijem, riječima da tu bol pretvori u mirnu tugu, a tugu u konstruktivne djelatne snage koje neće biti razgrađujuće, već sagrađujuće. I tako je mogla opet da nastavi dalje, da ponovo bol zamijeni nekom svojom komplementarnom suprotnošću. Ipak, znala je jedno: živa je dok je te njene boli, tog podsticaja na traganje za ravnotežom; svaki novi napor da se ona prevaziđe umanjuje njenu snagu sve do časa kada će u potpunosti iščeznti.
Irealno gledano, ona je mogla govoriti sa njim o ljubavi. I potencijalno. Ali, realno…šta je realno? Realno je znala govoriti bez sustezanja, šutjeti kao da krije najveće tajne svijeta, zamucati kad se zbuni i kad je zbune, ali se nije znala ispovijedati ljudima. Da govori tek onda – kad sve prođe.
Znala je posmatrati tuđe poglede sa strane ili vješto ih izbjegavati, ali se nije znala gledati sa ljudima oči u oči. Da, vidjela je ona „unatrag“ i, da, prije bi znala napisala priču o previdu nego o providu. Zapravo, ako bolje pogleda unatrag, prva joj je priča bila o – prividu.
Znala je da dā, da pokloni, ali nije znala ništa da podijeli. Da. Nije znala.
Znala je da voli, realno, da bi je, možda, ali samo možda, on mogao i zavoljeti, irealno, ali se nije znala voljeti sa nekim. Ni realno, ni irealno. Nije znala. Da voli. Da, voli. Da. Voli.
Tako kažu. Elhamdulillah i na tome.

by

Upravljam slobodnim neupravnim govorom

Comments (3)

  1. Ovdje je sintetisano baš sve o boli. I zašto do nje dolazi i kako djeluje i koja joj je svrha. Tačka.

    Interesantno je kako si to uokvirila i ciklično i naopako. Prvo (‘nesvjesno’) tražiš svrhu, onda konstatuješ i raspravljaš o posljedici. Zatim objektiviziraš svrhu. Na koncu, imenuješ uzrok i to riječju koja je samo naoko samo induktivna – voli. A, -deduktivno voli- (svrha) je baš i samo sve važno u ovome tekstu.
    Zato, da li je uzrok boli upravo vraćanje svrsi? Lijepo to ovdje obrazlažeš: “… na traganje za ravnotežom…”.

    Pozdravljam te Posebnosti 🙂

  2. Budući da je ova bol bila prouzrokovana glupošću, nepronicljivošću i naivnošću (govorim sad o konkretnom kauzalitetu), imala je svoj put nevjerice, poricanja (možda ponajviše ignoriranja u smislu „nije meni ništa“) do konačnog prihvatanja. Kao i svaka istina, uostalom. Sad bi mi on rekao da se trebam stidjeti te gluposti (a i moja mama), međutim, kako istina oslobađa, a istina je da sam poglupa za neke stvari – evo, umjesto da se stidim, kad sam ovo shvatila i prihvatila, počeh se smijati. Bol – prošla.Izgleda da sam baš neki simpatičan lik. Donekle.

  3. Boze dragi, koliko je ovdje bezuvjetne ljubavi rara, taman me strah da se potpisem ispod.

    nikada ti neces biti ‘usamljena’ niti ‘sama’ , niti to jesi, jer je isuvise velikodusnnosti u tebi koja te vuce Velikodusnom.

    <3

Komentariši