– Je li ti se ikada desilo
da ti se stotinu lica slije u jedno
da si ljude htio da gledaš općim očima
da više ne razaznaješ niti jedan pojedinačan lik, oblik niti konture voljenih
da ni jedno lice ne sanjaš i
da čekaš nekog ko tek treba da dođe
da se iznuriš do krajnjih granica i
da, kad se to desi, porekneš vlastitu radost u osmijehu zbog nepoznatog lica…
– Nema veze, nije ni meni.
–
…
Jer “normalan” blog je pisanje glupih doživljaja iz vlastitog, do zlaboga dosadnog života i možda pokoje srimovane “pijesme”, eventualno par citata Rumija i ostale zloputrijebljene poezije.
Al šta ja znam.
Samo ti, madonna, piši.
Stalno mi se dešava da ljude gledam “opštim očima”. Nerijetko da i sebe gledam opštim očima, što je ponajbolje vidljivo kada me “zauzme” relativno neutralno stanje spram bilo kojeg podražaja statistički srednje izraženog intenziteta.
Veoma interesantna teza. Valjalo bi je razraditi Posebnosti 🙂
Izoštravanje općeg (u)vida nije loša osnova za profesije vezane za književnu kritiku i novinarstvo, pogotovo što Sydove „opće oči“ podrazumijevaju pregršt estetskih, stvaralačkih i drugih vrjedonosnih kriterija, dok su tvoje „opće oči“ neutralne, gotovo dovedene do nivoa depersonalizacije. Vjerovatno da ne postoji čovjek koji je u potpunosti dosegnuo stepen „općih očiju“, ali je zacijelo ideal kojem se teži, iako se opire subjektivnosti imanentnoj svakom ljudskom biću. A blog i doseže svoj puni potencijal na nivou hiperteksta, iako bih, da imam opće oči (kao što nemam, jel), mogla reći da se nenormalnost mog pisanja ogleda u tome da samoj sebi počesto kontriram zbog nemogućnosti izražavanja potpuno objektivne istine usljed tih ljudskih manjkavosti vidnog mi polja.