i mene će naturalizam, al haj kad volim

izvini što nisam htjela da te izgubim za jednu noć u ovoj prolaznosti
što sam odbila da prozrem sve tvoje slabosti jednim dodirom ne želeći
da ogolim sve tvoje iluzije o neobičnosti
jer sam najobičnija moguća koja postoji

 halali i što ne mogu da poturam, kao smjerna žena, vlastite zablude
 radi nagona za majčinstvom tebi u kafu svakug jutra i večeru prije negoli u san zariješ svoj iskonski strah od samoće
i što neću, neću, neću da gledam kako
 žudiš da ti neko privija sopstveni očaj na rane, ako su one od istine i iskustva

oprosti i što se nadaš od mene nekom čudu, a čudo ne dolazi
izvini što i sa materom sadim krompir
kao i sve ostale šćeri koje su sa svojim materama sadile krompire, i što
sve zlatice u mojoj bašti još odljetos znaju da u nekoj tamo od milion bašta raste jedan žučljivi ti

jer, jednog dana ću ti doći hoćeš, pričat ćeš mi jednom o svemu što znaš,
 samo sad – halali,

oprosti, izvini – kako god hoćeš
što te prekinuh… na vrijeme