… and hurting stops

Kome
pišeš pjesme
kome
posveta za ljubav
kome
kad niko ne čita
…
Ne slušam muziku uopće. Ne volim poeziju nikako. Ali, prije no što sam konvertirala islam, jedine dvije stvari koje sam voljela više od svega (osim muškaraca, ali oni nisu stvari), bile su muzika i poezija. Zbog uzvišenosti, jer je ona jedna od osobina koje definiraju ljepotu. Zbog toga je Sizifov posao govoriti kako u umjetnosti ne postoji ništa lijepo. Postoji, ali je nekad šteta veća od njene koristi. Isto tako, znam da će uvijek biti onih nadobudnika koji odmah prijete džehennemom, kao što će se naći i onih da citiraju kako je Allah, dželle šanuhu, lijep i voli ljepotu, ali sa nekog svog aspekta (jer nekad šejtan, lanetullah, prikazuje ružne postupke lijepim, a lijepe ružnim), pa da se trsim svake intencionalno izazvane rasprave na tu temu, jer se ne smatram najrelevantnijim bićem u svemiru da postavljam estetske kriterije. Ali vjerujem u kriterije ljepote koje je u Svojoj Knjizi, ljepšoj od svake poezije, postavio Onaj Koji je tu ljepotu i stvorio. A ja sam, eto, otkad znam za sebe, fascinirana svakim vidim ljepote. Kad sam je svojevremeno pokušala definirati i posegnula za već postojećim definicijama, malo je reći da sam istovremeno bila i razočarana i ushićena otkrićem da se pojam “klasike” mijenjao kroz stoljeća, pa me nekako zapeklo u očima što ni “klasika” nije uvijek nužno klasika. Ali, nisam htjela o klasici u pola četiri ujutro, nego da ovu Avdićevu pjesmu ubacim u boks na marginu rukopisa, jer mi je ova pjesma bila klasika, par ekselans. A onda zaključih da klasika, iako možda eto i neklasična, zaslužuje da joj se posveti post. Da mrtvi nisu mrtvi, rekla bih mu sad iz ove perspektive, ali da se vratim u retrospektivu: moj se džihad sastojao od odvikavanja od klasike. Meni bitnim ljudima je to bilo smiješno, jer nisu shvatali težinu borbe koju sam vodila sa sobom oko, božemeprosti, muzike. A svako je iskušenje teško, makar se nizgled činilo bezazleno. A opet nisam željela da je prestanem slušati samo zato što tako neko kaže (pritom mislim na ljude), jer da sam ja mogla sebi bih rekla, ne bih čekala da mi se dvaput kaže. Željela sam da želja ili sama prođe, ili da postim od nje, ali nikako da je potiskujem i gušim. Tako da su me vjernici doživljavali bezobraznom i inadžijom, a oni koji nisu prakticirali islam – licemjerom. Ja sam se slagala i sa jednim i sa drugim, ali mi nije bio lijek da ubijem svoje srce tako što ću mu uskratiti otrov koji mu je bio lijek za održavanje te bolesti. Ruku na srce, meni se moja bolest bila lijepa. Nije meni bilo dobro, ali sam se ja sebi sviđala u očima onih čije su srca bila podjednako bolesna kao i moje. Samo, znala sam jedno: srce na kraju ili će da umre od te bolesti (iako sam se nadala oprostu po cijenu da se halalim sa vlastitim srcem), ili da srce samo ozdravi i odbaci taj otrov. I davala sam mu taj otrov još više, i više… sve dok srce zamalo nije odumrlo.
Sjećam se dana kad sam zaplakala zbog te muzike, ali ne jer me dirnula, već zato što sam shvatila da muziku volim više od Allaha, dželle šanuhu. I ta je iskrenost u jednom trenutku bila dovoljna da srce samo prezre svoje stanje, i znala sam to je – to. Poslije toga, pa sve do danas, muziku slušam sa distance.
(E, a Bjork?!
Bjork… Bjork sam „otkrila“ nakon što sam već bila u islamu. Elhamdulillah, pa je nisam čula ranije, mislim da bih se još i zaljubila. Međutim, kako sam je kasnije slušala drukčije od onog kako bih je čula ranije, zaboljela me njena bol do te mjere da njenu muziku nisam uspjela ni da doživim, samo pokretačku emociju s kojom je dosegnula jedan od najviših stepena uzvišenosti, originalnosti i ne mogu tačno da uhvatim riječ… Monumentalnost?! No? I bol, vjerovatno uz puno žrtve, odricanja i predanosti. (Jednom sam nekome rekla da ne volim Bjork, ali nikad ne objasnih zašto, jer, uhhh, strah me koliko bi mogla u meni rusvaj da napravi, a već sam bila u tom rusvaju i ne bih mogla dvaput. Mislim da srce ne bi moglo poslije drugog puta više da vjeruje. Možda ni za kog u životu nisam poželjela jače da prihvati islam doli nje. Bjork. Nekad nas nešto ili neko gane zbog nečeg, ko bi ga znao zbog čega, i čovjek tako poželi. I ako bih imala pravo na jednu dovu za nekog drugog osim sebe, jer sam posebičan* insan, to bi bila ona. Jer znam kakvo je stanje srca koje jedva diše.

Ja nisam daijka i ne znam to objasniti jezikom vjere, ali otprilike zvuči kao Play dead.)

*posebičan – ne poseban, nego posebno sebičan