Scena prva: Nisam te odmah skontala, samo sam osjećala tvoje prisustvo.
Scena druga: Ti u čitaonici, ti sa mojom rajom, ti sa svojom angelističnom djevojkom, ti sa ljuskicom od suncokreta na usni, ti na tramvajskoj…
Scena treća: Superheroj, samoinicijativno uzimaš iz moje ruke hrpu egzistencijalno važnih papira u holu faksa i podupireš mi egzistenciju narednu akademsku godinu.
Scena četvrta: Dok ti se snop svjetlosti razlijeva po licu, jer ljeto je ili proljeće, citiraš Andrića, fotkaš neki bentbaš-prizor testirajući piksele i čekaš jarana.
Scena peta: Sanjam tvoj nadimak ispisan crvenim slovima na mostu gdje smo se sreli.
Scena šesta: Dva lika s planine od kojih si jedan ti plus ostatak statista – hodža, hodžina unuka, moja mama i njena šći – koračaju kolektivnom slikom poluprazne Ferhadije jedne predzimske večeri.
Scena sedma: Neko iz novogodišnje mase koji ne pije pivo.
Scena osma: Otvaraš mi vrata Bombona i prvi put sjedim sama s tobom nakon niza neuspjelih pokušaja.
Scena deveta: Poznati glas što s leđa pita Kejfe haluke ente?
Scena deseta: Kiša, neki kao pravi pjesnik i ti u mimoilasku jedne Martine sa Filmskog festivala i dva Martina na Filmski festival.
Scena 11: Pravim se da te ne vidim dok gubimo protiv Estonije, a nakon poluvremena izgubim i tebe sa perieferije vidnog polja.
Scena 12: Cvijeće u parku, na granici.
Scena 13: Govoriš mi svi da se jebemo, pa šta god svima nama to značilo.
Scena 14: Nasmijavaš me.
Scena 15: Tvoj selam na mom displeju.
Scena 16: Ne vidim ti oči, ali odavno te i ne gledam njima.
Scena 17: Kad se podignu zastori, otvore se oči bez iluzije i svi mrakovi u nama.
Scena posljednja: It has already been seen, but there will always be somethin unnamed behind the scene.
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam
Scena prva: Nisam te odmah skontala, samo sam osjećala tvoje prisustvo.
Scena druga: Ti u čitaonici, ti sa mojom rajom, ti sa svojom angelističnom djevojkom, ti sa ljuskicom od suncokreta na usni, ti na tramvajskoj…
Scena treća: Superheroj, samoinicijativno uzimaš iz moje ruke hrpu egzistencijalno važnih papira u holu faksa i podupireš mi egzistenciju narednu akademsku godinu.
Scena četvrta: Dok ti se snop svjetlosti razlijeva po licu, jer ljeto je ili proljeće, citiraš Andrića, fotkaš neki bentbaš-prizor testirajući piksele i čekaš jarana.
Scena peta: Sanjam tvoj nadimak ispisan crvenim slovima na mostu gdje smo se sreli.
Scena šesta: Dva lika s planine od kojih si jedan ti plus ostatak statista – hodža, hodžina unuka, moja mama i njena šći – koračaju kolektivnom slikom poluprazne Ferhadije jedne predzimske večeri.
Scena sedma: Neko iz novogodišnje mase koji ne pije pivo.
Scena osma: Otvaraš mi vrata Bombona i prvi put sjedim sama s tobom nakon niza neuspjelih pokušaja.
Scena deveta: Poznati glas što s leđa pita Kejfe haluke ente?
Scena deseta: Kiša, neki kao pravi pjesnik i ti u mimoilasku jedne Martine sa Filmskog festivala i dva Martina na Filmski festival.
Scena 11: Pravim se da te ne vidim dok gubimo protiv Estonije, a nakon poluvremena izgubim i tebe sa perieferije vidnog polja.
Scena 12: Cvijeće u parku, na granici.
Scena 13: Govoriš mi svi da se jebemo, pa šta god svima nama to značilo.
Scena 14: Nasmijavaš me.
Scena 15: Tvoj selam na mom displeju.
Scena 16: Ne vidim ti oči, ali odavno te i ne gledam njima.
Scena 17: Kad se podignu zastori, otvore se oči bez iluzije i svi mrakovi u nama.
Scena posljednja: It has already been seen, but there will always be somethin unnamed behind the scene.
PODIJELI NA
TwitterFacebookLinkedInPin ItComments (4)
odavno ne procitah nista ljepse i iskrenije.
Ajni… <3
to ti je kao kod Balaševića…
nekad tražiš poentu na kraju drame, a poentu krije prvi čin….
…samo što u mojoj glavi to puno ljepše izgleda 😀