Kao da je Džoni postavljao scenografiju

Scena prva: Nisam te odmah skontala, samo sam osjećala tvoje prisustvo.

Scena druga: Ti u čitaonici, ti sa mojom rajom, ti sa svojom angelističnom djevojkom, ti sa ljuskicom od suncokreta na usni, ti na tramvajskoj…

Scena treća: Superheroj, samoinicijativno uzimaš iz moje ruke hrpu egzistencijalno važnih papira u holu faksa i podupireš mi egzistenciju narednu akademsku godinu.

Scena četvrta: Dok ti se snop svjetlosti razlijeva po licu, jer ljeto je ili proljeće, citiraš Andrića, fotkaš neki bentbaš-prizor testirajući piksele i čekaš jarana.

Scena peta: Sanjam tvoj nadimak ispisan crvenim slovima na mostu gdje smo se sreli.

Scena šesta: Dva lika s planine od kojih si jedan ti plus ostatak statista – hodža, hodžina unuka, moja mama i njena šći – koračaju kolektivnom slikom poluprazne Ferhadije jedne predzimske večeri.

Scena sedma: Neko iz novogodišnje mase koji ne pije pivo.

Scena osma: Otvaraš mi vrata Bombona i prvi put sjedim sama s tobom nakon niza neuspjelih pokušaja.

Scena deveta: Poznati glas što s leđa pita Kejfe haluke ente?

Scena deseta: Kiša, neki kao pravi pjesnik i ti u mimoilasku jedne Martine sa Filmskog festivala i dva Martina na Filmski festival.

Scena 11: Pravim se da te ne vidim dok gubimo protiv Estonije, a nakon poluvremena izgubim i tebe sa perieferije vidnog polja.

Scena 12: Cvijeće u parku, na granici.

Scena 13: Govoriš mi svi da se jebemo, pa šta god svima nama to značilo.

Scena 14: Nasmijavaš me.

Scena 15: Tvoj selam na mom displeju.

Scena 16: Ne vidim ti oči, ali odavno te i ne gledam njima.

Scena 17: Kad se podignu zastori, otvore se oči bez iluzije i svi mrakovi u nama.

Scena posljednja:
It has already
been seen,
but there will always be
somethin unnamed
behind the scene.