Filter

je uvijek žući što je mističnije okruženje


31.03.2019.

Prepričani razgovor: dramska parafraza

Nakon što je preselio na bolji svijet jedan od velikih, bliži rod A. L. (inicijali Velike)...

MALA: Hoce ji cvi umijeti?
VELIKA: Svi koji smo se rodili, jednom moramo i umrijeti.
MALA: Kada?
VELIKA (misleći na edžel): Kada dođe vrijeme.
MALA (dječija logika): Jeji plvo vejiki?
VELIKA (linijom manjeg otpora da skrati dubiozu): Jeste...
(Plač!)
VELIKA: ???
MALA (još uvijek jeca...): A kako ce maji z i v j e t i bez vejikih?! <3

...

29.03.2019.

Crpljenje motiva

zar bi oni koji vjeruju u beskraj
počinjali svoju putanju
zbog pukog straha od prijetnje
da će jednom Sgr A* usisati ovo malo plamtećeg Sunca
samo zato što u jednoj od galaksija
postoji četiri miliona puta više tame i
zar bi tamo neka zvijezda
pod kataloškim brojem Sedamdevetdevetn'es'je'andevetn'es'je'an
dobrovoljno ugasila svoj sjaj
samo zato što se oblacima navrzlo da kiše
i zar bi ti, moj goste, pod još čudnijim nickom od imena ove zvijezde
vjerovao u svoju propast dobrovoljno –
konačno i neopozivo –
čak i ako si umoran toliko koliko kažeš da jesi i
ako znaš da u mraku mora postojati barem jedna zraka sunca, iako je ne vidiš
jer se u svemu stvorenom nalazi manje onoga što više vrijedi
(znaš, wooooower su oni prozori što sa izvjesnom blagonaklonošću gledaju
put pećina nego teleskopska srdžba uperena u zvjezdano nebo)

P. S. ...zar se ne bi mogo komparirati uzvik „wow“ [sic!] i
da mu se pride još nakači i koji satelitski alonžman [siiiiicer!] ako je odgovor ma more šta oš
zar ne to bi značilo više negoli opaaaaa [the siceeest!]

14.03.2019.

Naivna pesma

S' vremena na vrijeme, posebice otkad za tebe znam,
zamišljam kako se
zaljubljujem
u nekog drugog

Ponekad me stvarno
zavara
ono što zovu
čehrom
skupom rečenicom
suzdržanim pokretom i
silom teže lakšom od želje da mi izbiješ iz glave

A onda, opet, zamislim tebe
kako još naivnije pitaš: "I...? Si uspela?"

11.03.2019.

Autsajderski zapisi, II reizdanje :)

Eksperimentalna intertekstualna priča: ako život posmatramo na slikama, možemo li život posmatrati kroz dokumentarne slike Farokijevih filmova? Možemo li asocijacijama, koje u nama izazivaju naslovi ciklusa Radnici napuštaju fabriku, rekonstruirati mentalne slike utisaka izopćenika koji piše o Sarajevu? Možemo pokušati...

Working in progress...
(Inspirirao Faroki)

Slika

Subota, 15. novembara 2014. Sati 15:00, petnaest minuta prije početka filma. Slika vremena. Obala kina Meeting Point. Slika prostora. Hipotetička slika potencijalnog susreta. Slika hladnog, ali sunčanog novembarskog popodneva. Slika čovjeka koji na samom ulazu u kino baca dopola ispušenu cigaretu. Potom, pokretna slika čovjeka koji se okreće prema zidu izlijepljenom plakatima. Pokušava da pogledom zumira sliku u slici. Polahko se navikava na zasljepljujući snop koji mu ide u oči i uspijeva da razazna natpis sa plakata: Pravo ljudski. Zumira sliku u riječi. Slika u glavi. U glavi mu se počinje odvijati film. Njegove misli počinju da projiciraju mentalne slike, a mentalne slike – rečenice: može li se zumirati ljudskost izvan slike? izvan riječi? izvan razuma? Ako ne može, taj bi se film u njegovoj glavi mogao zvati Pravo se uraZOOMi, a, ako može, onda je njegovo razmišljanje Pravo raZOOMno. Možda je o tome trebao razmišljati prije no što se odlučio naći sa njom. Sada je trebao razmišljati o njoj. Naporom volje, u mislima je izvizualirao daljinski upravljač i promijenio program u svojoj glavi. Prizor nje. Kada je napustio Sarajevo '93. godine, slike su grada svakim danom postajale sve bljeđe. Nakon dvije godine, kada je uspio da sa njom stupi u kontakt preko radioamatera, poslao joj humanitarni paket i pismo. Kroz par sedmica je u svom sandučetu ugledao odgovor. Počeli su se redovno dopisivati. Otada je slika pisama postala njegova jedina spona sa rodnim gradom. Iako je slike rata u sebi svjesno izbrisao, neke su se trajno urezale u njegovu memoriju. Slika sjećanja. Slika sna. Slika čežnje. Slika nje, koja je bila na svim tim slikama od kojih nikada nije uspio da pobjegne. Došla je tačno na vrijeme kada su se i dogovorili. Slika uspješno ugašene cigarete pod nogama, koju je nervozno gazio petnaest minuta, izišla je iz kadra priče. U fokusu je bilo njeno viđenje njega.

Kako vidiš

njega bih vidjela i kad bih sklopila oči
jer je on bio moj vid kojim sam gledala svijet
i moj svijet kroz koji sam sagledavala sebe
on je bio slika stvarnosti u mašti i
slika mašte u stvarnosti
slika u slici na koju sam čekala sve ove godine
a sada stoji tu ispred mene…
i još uvijek čekam

– Jesi dugo čekao?

Odsutno se osmijehnuo, ko zna zbog čega. Odgovorio joj je da je došao petnaestak minuta ranije kako ga ne bi čekala za slučaj da dođe prva. I da je vrijeme da uđu unutra, jer projekcija filma samo što nije počela.

– Kao da sam te još jučer vidio kako mi mašeš ispred slastičane dok čekaš tramvaj, dobacio je i ne sačekavši odgovor, prateći njenu sliku misli u prošlost prije… Prije nego što je slika prošlosti postala slikom sadašnjosti.

Pomislila je: sve je to stvar perspektive. A svaka je perspektiva uvijek relativna, pogotovo kada je vrijeme u pitanju. Činilo joj se da je čekala stoljećima na ponovni susret sa njim otkada su se, onomad, posljednji put vidjeli. I upravo je ova njena sklonost relativizaciji viđenja objektivne stvarnosti bila uzrokom da se, tokom rata, počne zanimati za umjetnost i fotografiju. Jer je umjetnost slȉka onoga kako doživljavaš život, ljude i stvarnost, dok je fotografija samo način na koji svoje viđenje pretvaraš u imaginaciju. A ona se okrenula neralnoj stvarnosti, nastojeći time sama da izabere ono što će vidjeti u ljudima, stvarima i događajima, ako već nije znala (ili mogla?) da izbjegne sve one stvari koje je svakodnevno viđala. Pogledala ga je i pomislila kako vrijeme ne mijenja način na koji vidimo, čak i onda kada se promijeni ono u šta gledamo. Ili onaj u koga gledamo.

Osmijehnula se i ona. I to paradoksu kako postoji izvjesna konstanta u toj varijabilnosti: iako su već oboje bili u kasnim četrdesetim godinama, sa ponekom prerano sijedom, on je ostao isti. Dostojanstven i gotovo neuhvatljiv u svojoj zamišljenosti, iako su njegove riječi uvijek bivale jasne, odmjerene i promišljene. Pitala se zbog čega je on za nju drukčiji od svih ljudi koje je dotad upoznala. Nije bila zaljubljena u njega da bi ga idealizacijom izdvojila iz mase, niti on u nju da bi se zaljubila u njegovu zaljubljenost ili, ako ništa, ono barem u sliku sebe kakvu je on stvorio o njoj u svojim očima. Jer čovjek je čovjeku ogledalo i u drugom može da prepozna samo ono što sâm u sebi nosi. Plašila se bogohulne pretpostavke da on, možda, ne odražava slike drugih, nego da ih ka-ta-li-za-to-ri-še. I nikada se nije usudila da tu “neljudsku” osobinu učita bilo kojem ljudskom biću, jer to nije ljudska osobina, nego božanska. Nisu bili ni najbolji prijatelji, štaviše, posljednjih se dvadeset godina nisu ni vidjeli, osim što bi, sa vremena na vrijeme, razmijenili poneko pismo. Pisala mu je u onim trenucima kada joj je trebao neko ko razumije ono što ona osjeća bez suvišnih pitanja. I neko ko ne zapitkuje, već nudi odgovore. Jer, ona je ta koja je pokušavala da nađe odgovor na to pitanje, a ni sama nije znala da li je njena nemogućnost da ga uhvati na svom me(n)talnom fotoaparatu odraz njene svjesnosti da svi ljudi učitavaju predodžbe u ono što gledaju kroz pokušaj da snime ih i prozru ili je, jednostavno, njegovo biće bilo toliko katalizatorski neutralno nastrojeno da ga ni fotoaparat nije mogao zabilježiti jer ne možeš uslikati… neuslikhvatljivost :) Uslikati njega, bilo bi jednako kao uslikati duha. I zato je odustala od pitanja. A i od odgovora. Pomirljivo je prihvatila činjenicu kako je ponekad domet ljudskog vida vidjeti da ne vidiš. I da je i to bolje, nego umisliti lažnu sliku da bi se popunila praznina. Utješila se šupljom nagradom spoznaje kako je ljudski vid ograničen i ušla sa fantomom u kino. Ako ništa, barem će zajedno moći da gledaju dokumentarne slike. Možda joj se otkrije pričom o tome kako vidi rat u Vijetnamu, ako se već ne otkriva načinom na koji vidi sebe u ratu iz kojeg je izbjegao, jer o sebi nikada i ne govori. Pogotovo o načinu na koji vidi nju, nju koja je ostala.

Pred očima – Vijetnam

Oči su optički uređaji. Ima ljudi, pa neke slike stalno nose pred svojim očima. Takav je on, Abdurrahman. A ima i ljudi, pa neke iste slike stalno nose u svojim očima. Takva je ona, Amina. Njemu su ratne slike dio vida, njene su dio očiju. A… oboje se ne mogu prestati pitati koliko je onih koji uopće više nemaju ni fizičkoga vida, a ni očiju. Za ljude koji su lišeni fizičkog vida, postoji onaj unutarnji vid. Njihove su slike iz rata daleko intenzivnije od slika onih koji su ratna zbivanja gledali samo na televiziji ili ih pratili putem medija. Jer su u ratu mnogi ostali bez očiju. Ali ne i bez vida. Njihove su oči u njima samima. Oni vide sobom. I kroz sebe. Oni su vid kojim gledaju neki drugi ljudi. Ili su njihove nepostojeće oči postale dijelom tuđe perspektive, objektivne perspektive.

Svjetla u kinodvorani su se ugasila. Pedesetak pari očiju ostalo je u mraku da gleda u ono što je Faroki vidio 1981. godine kada je odlučio da snimi film o Vijetnamu. Kada su ga pitali zašto još jedan film o ovoj tematici, pogotovo nakon toliko godina kada ona više i nije aktualna, on je odgovorio: Jedan razlog je taj što sam se htio suprotstaviti svim tim retro stvarima u SAD-u. Uzmimo za primjer Coppolu i ‘Apokalipsu danas’. Da, to je odličan film, pomislio sam. Nema problema. Ali problem, ipak, potoji. Napravit ću komparaciju. Zamislite da samo snimamo filmove o psihološkim problemima onih koji su upravljali koncentracionim kampovima, a nikad o žrtvama. To je ono što Amerika radi. Postoji dvjesto filmova o tome kako se teško vratiti iz Vijetnama, o nezaposlenosti, traumama itd…*

Amina se promeškoljila na sjedištu. Bilo joj je pomalo neprijatno. Osjetila je grižnju savjest što nije pažljivije odabrala film kada je nepromišljeno pozvala Abdurrahmana da zajedno odu u kino prije no što se on vrati nazad u Njemačku. Bilo je strah da će mu tematika biti isforsirana. Teška. Da će pomisliti kako svi ljudi koji su preživjeli rat nikako da ga i prevaziđu. Sarajlije posebno. Pogotovo oni kojima svaka druga rečenica, kada se nađu u prisustvu nekog ko je napustio Bosnu za vrijeme rata, počinje sa: Mi koji smo ovdje proveli četiri godine… Krišom je u mraku bacila brz pogled na izraz njegovog lica nakon što je film počeo. Ali on nije odavao nikakvu emociju. Osim pogleda zamišljenog čovjeka za kojeg se nikad ne zna o čemu tačno razmišlja.

Slike svijeta i zapisi rata

...Iz obamrle zamišljenosti trgnuo se na zvuk aplauza. Možda je i zaspao. Kada su izašli na dnevno svjetlo, izraz njegovog lica se potpuno promijenio. Masku bezličnosti zamijenila je maska čovjeka koji sve razumije, ali o tome nikad ne govori naglas, a to možda i nije bila maska, već barikada čovjeka koji objašnjenja smatra izlišnim. I koji u sebi nosi sve ono što drugi ljudi govore naglas. Hodali su petnaestak minuta bez riječi. Ona ga je posmatrala kako upija sve oko sebe: prolaznike koji su u subotnje popodne izišli da prošetaju obalom, euforiju studenata ispred Akademije, zvuk Miljacke ispod novosagrađenog mosta… tu je zastao. I ona je stala. Nagnuo se preko mosta i zagledao negdje dolje u dubinu. I ona se zaustavila želeći da nekako prekine tu njihovu šutnju. Prateći njegov pogled, nije znala u šta tačno gleda: u staklene flaše, šarene ispuhane lopte, smeće, najlonske kese koje su se vrtile u u malom viru ispod onih brana u vodi poput arabeske ili, u sjene, čudnih, izvitoperenih oblika i nijansi koje su se odražavala na površini vode... a možda je samo htio da odmori oči. Sjetila se da joj je nekad davno, kada su se tek upoznali, rekao da se vid izoštrava na tri načina: gledanjem u zelenilo, lijepo lice ili vodu.

– Ja ću, nastavim li ovako, postati žena sa najoštrijim vidom, rekla je prva prekidajući šutnju. Pitala ga je kako mu je bilo sve ove godine daleko od rodbine, prijatelja, mjesta gdje se rodio i odrastao.

– Ti počela da ispituješ k'o kakav njemački isljednik – odgovorio joj je sa onim svojim neodređenim osmijehom – i Nijemci su mene stalno propitkivali o tome kakva je Bosna. Sarajevo, zbog čega smo tačno ratovali...

Zapravo... nije znao šta da joj odgovori. Ni njoj, ni njima. U trenu je poželio da joj kaže da su njena pisma bila odgovor na sva njihova pitanja, iako ona nikad nije pisala o Bosni. Ni o Sarajevu. Rat gotovo da nikad nije ni spominjala. U Vijetamu se znalo – zbog otpora američkom antikomunizmu. Na Istoku – zbog nafte. Zbog ideologije. Religije. Politike. Vlasti. I dok su gledali film, nikako nije mogao da prestane razmišljati o tome kako je već prošlo i nekoliko desetljeća od rata u Bosni, a mi još uvijek ne znamo zašto smo uopće i vodili rat. I još se uvijek pitamo ko ga je prvi počeo.

Kako živjeti u FGR

A rat je bio i rat je prošao. Ostala su pisma i ostale su slike. Da pokušamo razumjeti i ne ponoviti greške iz prošlosti. Pomislio je da bi, kada bi mogao da ZOOMira jedan dio njenih pisama i pretvori ga u slike kako bi ih poslao u svijet umjesto odgovora, izabrao jedine tri rečenice u kojima Amina spominje Balkan, Bosnu i Sarajevo: (...) Ne, na Balkanu ne žive urođenička plemena kojima je jedino sredstvo komunikacije toljaga... postoji i dijalog... Da, Bosna je zemlja antagonizma. Ljubav se lahko preokrene u mržnju, a mržnja još lakše oprosti. Indolencija je jedini odnos čovjeka prema stvarnosti koji Bosanci ne opraštaju... Da, i Sarajevu nedostaje Bono Vox da ponovo svira na Koševu, jer je on, bolje no iko, riječima i muzikom napravio sliku ovog grada i poslao je u svijet...

– Za razliku od Nijemaca – rekao joj je – Bosanci me pitaju: Razlikuje li se mnogo Berlin od Sarajeva? Moraš li biti Nijemac da bi razumio smisao njemačkog humora kao što moraš biti Bosanac da bi razumio bosanski humor?

Ovaj put se ona nasmiješila i on je razumio da je razumjela.

U poređenju (sa)

– Možemo proštetati Titovom do čaršije pa da napravimo poređenje između Njemačke i Bosne, rekla je više kao poziv i pomislila: kompraracije su uvijek neizvjesne, ali, sve dokle se god sličnosti i razlike podjednako uvažavaju, nema bojazni da njihov ishod ne bi mogao uroditi samo višim stepenom znanja o onome što je različito od nas ili potvrdom onoga što nam je slično. A dobra je stvar da nisam u Njemačkoj, nego u Bosni. Da jesam, sad bih se odmah morala vratiti na posao, iako je neradni dan. Ili bismo u nekoj pauzi sa aparata srkali kahvu u tri minute, a ovako… inšallah… kad stignemo. Sabura.

Neugasiva vatra

Prešli su preko mosta na Skenderiji kraj FIS-a prema Parkuši. Idući prema čaršiji, bilo je skoro pola pet kad je poslijepodnevno sunce već počelo da se gasi. I Sarajevo se spremalo da utone u noć, najpustije u vrijeme izlaska i zalaska sunca, vikendom, prije no što, opet, oživi u vrijeme noćnih izlazaka. Ali ovo vrijeme, u kojem su se oni, lagano, sporim korakom primicali Vječnoj vatri koja je sad bacala zrake umjesto sunca koje se u potpunosti ugasilo, zavladala je ona nagla tišina pred ezan kada se sve umiri na minut. I onda, potom, obavezno zakrešti pokoja švraka, vrana ili čitavo jato ptica iznad sarajevskih munara da obavi svoj, samo sebi svojstven zikr.

– Ništa nije vječno, rekla je kada joj se učinilo da mu preko lica prelijeće blag izraz sjete… ili se to njoj samo učinilo.

– Osim vatre, dobacio je kroz šalu, ali sa ozbiljnim izrazom na licu.

Slike iz zatvora

Sjeli su do prozora i naručili kahvu. Razgovor je bio dug, topao, ljudski. Nije ga ispitivala o njegovom životu u Njemačkoj, ima li se namjeru vratiti u Bosnu ili planira da zauvijek tamo ostane. Ali, iako je znala da je on rođeni Sarajlija, čiji su roditelji i roditelji njihovih roditelja, također, odrasli po Vratniku, Alipašinu i Bjelavama, slutila je da se on u svom rodnom gradu više ne osjeća kao svoj na svom. Ne toliko zbog sebe, nego zbog onih koji su upirali prstom u njega, direktno ili indirektno, javno ili tajno, otvoreno ili samozatajno, sa prijekorom ili gorčinom, prstom koji je značio: nije bitno šta nosiš u sebi, ako nisi bio tu da braniš to što je u tebi. Postao je stranac. Izopćenik. Ne onog trena kada je otišao u Njemačku, nego onog trena kada se vratio u svoj rodni grad. I tek sada, nakon oslobođenja, nakon njegovog povratka, ovaj je grad postao njegov zatvor. Ne iznutra prema vani, nego izvana prema unutra. Ne mjesto odakle mu nisu dali da iziđe, nego mjesto u kojem mu nisu dali da se vrati. Mjesto gdje više nije bio dobrodošao. Mjesto u kojem za njega više nije bilo mjesta. Bio je suvišan. Amina je bila možda jedini njegov ulazak u taj grad, ali ona se nikada nije usudila da prekorači tu crtu i da ga pita da ostane. Dok je trajao rat, istina, on je par puta u pismu pozvao da dođe kod njega privremeno dok se ne snađe za smještaj i stan, sredio bi joj papire i pomogao preko granice. Ona nikada nije prihvatila tu ponudu. Govorila je da jednog dana, kada se sve smiri i kada se rat završi, on će poželjeti da se vrati. I da će ga morati neko dočekati. Da jedni ostaju da bi drugi imali gdje da dođu. I da se jedni vraćaju samo zbog onih drugih koji im se raduju. A ona je bila skoro jedina osoba koja se radovala njegovom dolasku. Dijelila ih je nevidljiva granica: on je bio izvana nje, ona unutra. I oboje su se nalazili u zatvoru iz kojeg ona nije znala kako da iziđe, a on kako da uđe. Ona mu je prvi put pričala o ratu. O mjestima koja su srušena, o ljudima kojih više nema. O Sarajevu koje je četiri godine bilo samo jedna najobičnija crno-bijela fotografija zatvora dokumentovana u svjetskoj historiji – negativ.

Predah

postoje trenuci u kojima iščeznu i vrijeme i prostor
ostane nešto bezdimenzionalno kao duša o kojoj ama baš ne znaš ništa
i trenuci u kojima se i prošlost i budućnost
sliju u jednu tačku sadašnjosti u kojoj ti je ugodno
trenuci u kojima se spoje dvije granice koje dijele ljude
u jednu granicu koja ih spaja i čini da se skoro mogu dodirnuti
trenutak u kojem čovjek zastane između udaha i izdaha
u jednu pauzu da zadrži
taj trenutak
tu sadašnjost i
granicu koja veže ljude

U Bosni je kahva sve samo ne piće. To je način jutarnjeg buđenja. Razgovor između dvoje ljudi. Dozivanje sebe. Muštuluk. Stimulans protiv umora. Predah da se može nastaviti dalje sa životom.

Videogrami revolucije

Dok je Amina pričala, u očima mu je mogla vidjeti slike ratnog Sarajeva koje su dopirale do njega putem medija. Izgorjele Vijećnice. Devastirane Skenderije. FIS-a u kojem je gimnastička sala izgledala kao prihvatilište za beskućnike, ali i dalje sa djecom koja su u njoj vježbala uprkos svemu. Kulturnih centara koji su bili pretvoreni u čekališta za vodu. Cisterni. Barikada. Redova za humanitarnu pomoć. Konvoja... Ironija je to da je on, možda, bolje no iko razumio ovaj grad. I osjetio njegovu bol. Ali, Sarajevo nije moglo osjetiti ni njega, ni njegovu bol. Posmatrala ga je kako kroz prozor gleda sliku potpuno novog grada koja oživljava za vrijeme filmskih festivala. Pomislio je kako je Sarajevo, zapravo, jedna revolucionarna slika izložena u Historijskom muzeju – slikana fotoaparatom Jima Marshalla.

Riječ predsjedavajućeg

Bosna je ideja: Mi u Bosni vjerujemo da dobro i pravda, uprkos svim teškoćama, ne mogu biti poraženi.**

Radnici napuštaju fabriku

Izišli su van i stali ispred slastičarne dugo se gledajući i pozdravljajući šutke. Film se odvijao izvan slika. Bez riječi. U ljudima.


* Retrospektiva Haruna Farockija: Radnici napuštaju sliku – Pred očima – Vijetnam, str. 85, 9. filmski festival Pravo ljudski, Novembar 12-17, Sarajevo, 2014.
** Govor Alije Izetbegovića na 49. zasjedanju Generalne skupštine UN-a 27. IX 1994. godine

Noviji postovi | Stariji postovi

Filter