Filter

je uvijek žući što je mističnije okruženje


13.03.2018.

S k r e n u t i sa puta

   

Prošlo je tačno 27 dana od hospitalizacije. Terapija medikamentima nije učinila da se osjeća bolje, mada nije ni očekivala poboljšanje od gutanja hemije. Čarobne pilule za lilule neće učinit od ove zime proljeće, niti će zaustaviti ratove i izliječiti sve sjebove od rođenja pa do današnjeg dana. Nasmiješila se gorko sebi u bradu.

Prve je noći, ošamućena tabletama, presjedila na bolničkom krevetu razmišljajući o tome koji klinac, zapravo, tu radi. Nekad je, oko četiri-pet ujutro, trgnuo glas iz mraka pitavši ju treba li joj šta i je li sve ok.

– Hoćeš li, možda, cedevite?...

– Ne...

  Tiho je napustio njenu sobu, dok je pokušavala da ostane budna čekajući sabah. Kada je svanulo, napokon je uspjela da glas poveže sa muškim likom koji joj je, ovaj put bez pitanja i vrlo obzirno, samoinicijativno skuhao kafu.

- Ja sam Mirza, drago mi je... zašto si ti ovdje... ja sam ovdje zato jer sam se htio ubiti u ime Allaha... a, ne, ne bih to ponovio, to su bile vlaške kletve... a, otkud ovdje... pa, dovezla me policija...

Potom se, sa prvom svjetlošću, pojavila tanka ženska silueta izgubljenog, lijekovima zamućenog pogleda koji bi, pod drugim okolnostima, mogao biti drag, bistar i prodorno inteligentan.

– Ja sam Jasminka. Imaš li šta slatko, trudna sam...?

Dok je kopala po ormariću tražeći čokoladicu, doktorska vizita je prekinula daljnji dijalog pitanjem čuje li glasove ili, ako nema glasova, ima li barem halucinacije. Kad joj reče da nem ni jedno a ni drugo, glavna doktorica gotovo razočarano napusti bolničku sobu.

Ma, super! Dakle, leži na odjeljenju u društvu šizofrenika, vjerskih fanatika i potencijalnih ubica i samoubica... Nije loše. Štaviše, ovo bi dvoje voljela bolje upoznati. Napustila je prostoriju u kojoj se djevojka, usljed glasova, bacala po sobi.

- Šta gledaš? U štaaa gledaaaš? Misliš da si bolja od mene? Nisi, nisi vrijedna da te pogledam!

Hinjski se izvukla od potencijalnog konflikta. Zapravo, zaboljelo je ovo direktno zadiranje u njenu podsvijet. I postidjelo. Ona je bila jedna od njih, jedna šifra u moru šifri. Osjeti se tako malom i beznačajnom. Da bi malo ublažila direktan udar na ego, zaputila se u zajedničku salu, želeći da pobjegne što dalje od sebe. Željela je da, na trenutak, zaboravi na stvarnost i prepusti se njegovim snovima. Ako ništa, imao je blag i smirujući glas kojim joj je ispričao da sve što sanja, ostvari mu se. Nebitno koliko je ludila bilo u njegovoj priči, ta je priča imala terapeutski učinak na njenu stvarnost:

–  Sanjao sam...

Sanjao sam...

–Sanjao sam...

Odzvanjalo joj je u ušima.

– U po' frke, i ludnice, i ludila i luđaka lupi da je sanjao njene oči. Pri dnevnoj svjetlosti, uhvatila je sebe, po drugi put, da sa zanimanjem posmatra njegov lik, ali ne više kao profil samoubice, nego kao mladog čovjeka čiji su je snovi zainteresirali, ne zbog samih snova, nego zbog njegovog glasa. I očiju. U njima je bilo nešto iskreno i provokatorski mangupsko. Nešto što je više ličilo na zajebanciju, nego na neko ludilo.

– Jesi ti muslimanka? Kako to da si muslimanka, a... Znaš, sufije zadiru u nevidljivi svijet, gajb. Bave se nedozvoljenim. Oni imaju svoje nevidljive podanike....a ti nisi sufijka? Možda i nisi, ali zaplela si se u njihovo kolo, sad je gotovo... a ideš u Fahdovu?! Tamo uče ajete zbog kojih ljudi budu opsihireni da idu u Siriju u džihad...

O moj Bože... sad bi plakala, ali lijekovi djeluju. Sad bi, na minus deset, otapala srdžbu moleći da želja za osvetom postane bol, bol tuga, a tuga oprost. Plakala bi, posmatrajući Alipašino u pretprazničnim svjetlima sa Mojmila u ponoć. Plakala bi, jer je opraštala i ono što je Allah, dželle šanuhu, Sebi zabranio: nasilje. Plakala bi, jer je kazna za oprost onoga što neoprostivo je – podnošenje  nepravde. Plakala bi, jer svi njeni putevi vode u Siriju.A njegovi putevi u Urf. A, tako je tanka granica... Istina, onda tamo još nikad nije bila, ali je vuče ta magnetna sila; pa, ili će ona privući Siriju sebi, a neće (jer ne može) ili će iz Bosne otputovati za Siriju. Ili... ili će zaspati, jednom, sanjajući ljude koji mirišu, kojima oči sjaje, lica sa dječijim osmijesima – muškarce koji se ogledaju u svojim ženama i žene koje imaju oči samo za svoje muškarce. Djecu, čija su lica, uistinu, dječija. Muškarce čvrste na ratištima, trpeljive u boju ljutom i nepokolebljive u iskušenjima, a blage i nježne prema svojoj djeci i ženama svojim, ne odbojne, već jake ali ne i grube.... Ili – neće.  

A... možda joj je ovo kazna za jednu laž koju je davno izgovorila.

 Je li vam se kasnije učinilo kao da ste se, najzad, probudili iz nekog ružnog sna? Kao da ste sve sanjali... i... smatrate li Vi da ste drukčiji, da imate neku misiju na Zemlji ili, možda... šesto čulo? –

Pitala ju je ponovo doktorica sa nekim optimizmom u glasu.

Allahu dragi! Na doktoricino pitanje ima li osjećaj kao da ima šesto čulo, opet se osmijehnu, ovaj put sa manje gorčine. Izgleda da nije samo ludilo prelazno. Padoše joj na pamet njegove oči, za koje do posljednjeg dana nije mogla da ustanovi je li lud ili se pravi.

–Imam, kako da nemam, ali mi to šesto čulo vazda zakaže u ključnom momentu, tako da nikad budalu ne otkrijem na vakat.


Stariji postovi